Iako su ovih dana akcije na kineskim berzama bile u padu, a neke provincije pod vodom zbog poplava, kineska moć na međunarodnom planu je nastavila da raste. Međunarodni olimpijski komitet je 31. jula još jednom podlegao šarmu kineske retorike i estetike: Beiđing će godine 2022. biti domaćin Zimskih olimpijskih igara (ZOI). Glavni grad Kine je tako postao prvi grad kojem su dodijeljene i ljetnje i zimske olimpijske igre. Nesumnjivo da je ovo veliki istorijski momenat za kineski sport. Značajniji je, međutim, za kinesku spoljnu politiku i njen međunarodni imidž. Za kinesku tzv. meku moć (soft power).
Bez puno dvoumljenja se može reći kako je, između ostalog, početak XXI vijeka obilježen i usponom Kine. Ne bez razloga koristim riječ „uspon“, a ne „dominacija“. Očito je da današnjim svijetom Kina ne dominira. Ona je svakako tu, ali ne dominira. I to iz više razloga. Jedan od glavnih jeste taj što ni sama Kina u ovom trenutku ne želi dominaciju na međunarodnom planu, niti je to istorijska odlika koja bi se mogla prišiti odori kineskih careva. Sjetimo se jedne od pouka Umijeća ratovanja: najveće umijeće ratovanja je savladati neprijatelja bez borbe. Zato glavni izvori savremene kineske moći nijesu u vojnoj sili, političkim i ekonomskim sankcijama, ili drugim načinima demonstracije snage. Glavni izvor moći kineske države na međunarodnom planu počiva u njenoj mekoj moći, moći koja njeguje saradnju i dijalog umjesto prijetnje i sile.
Koncept meke moći je početkom 90-ih godina prošlog vijeka, iskovao izuzetni harvardski profesor Džozef Naj, bivši savjetnik za pitanja odbrane u Klintonovoj administraciji. Rečeni termin je u svojim kasnijim istraživanjima dodatno pojasnio, a naročito u knjizi Soft Power - The Means to succes in World Politics.
Naj je obrazložio koncept moći podijelivši je na tvrdu i meku. Prethodno, moć je definisao kao sposobnost da se utiče na druge kako bi se postigli željeni rezultati. Tvrda moć bi bila kad demonstriramo svoju moć, odnosno uticaj na druge, metodama sile (prijetnja, podvođenje, sankcije, mito...), dok se pokazivanje meke moći ogleda u mogućnosti da drugog privolimo na saradnju bez ikakvih oblika nasilja (šarm, na primjer). Spoj ove dvije vrste moći, kaže Naj, daje pametnu moć (smart power). Svakako da Naj svojim istraživanjima nije otkrio meku moć, niti je njen izumitelj; on je samo vispreno ukazao na njen značaj u današnjoj međunarodnoj politici koji je često potcjenjivan od strane i političara i državnika. U navedenoj knjizi i drugim radovima posvećenim rečenom fenomenu, prof. Naj navodi mnoštvo primjera koji ilustruju značaj soft power. Jedan je naročito duhovit: nakon pada Talibanske vlade u Afganistanu 2001, indijski ministar vanjskih poslova je posjetio Kabul. Pokloni koje je donio iz Indije nijesu imali veze ni sa oružjem, ni sa hranom, ali ni sa novcem. Indijski diplomata je svojim afganistanskim kolegama darovao nekoliko paketa diskova bolivudskih filmova koje je nova vlada odmah distribuirala po Kabulu.
Meka moć neke države, po Naju, leži u njenoj kulturi, vrijednostima i politikama koje ta zemlja njeguje. Nesumnjivo da skoro svaka zemlja na planeti posjeduje bar jedan resurs koji joj može garantovati meku moć. Kina očito ima sva tri, iako je kultura njen najveći resurs. Čarima koje kineska kultura posjeduje, nemoguće je odoljeti. Dovoljno je posjetiti tek neke od znamenitih mjesta u Kini - Kineski zid, Zabranjeni grad, Nebeski hram, vrtove u Jangdžou - i biće vam jasno o čemu govorim. Iako je, međutim, kultura najveći kineski soft power resource, treba naglasiti da nije i jedini. Domaće vrijednosti i politike su dodatni izvor, dok su vanjsko-političke inicijative dodatni i resurs koji udara pečat mekoj moći NR Kine. Prošle godine Kina je lansirala dva projekta kojima je dodatno osnažila svoju poziciju svjetske sile: Azijska razvojna banka i inicijativa „Jedan pojas, Jedan put“ kojim se predviđa ekonomska i kulturna razmjena Azije, Evrope, Afrike i Okeanije. Po riječima kolumniste čuvenog američkog biznis magazina Forbes, ove inicijative predstavljaju meku moć u svom najboljem izdanju.Ljetnje olimpijske igre u Beiđingu iz 2008. demonstrirale su kinesku meku moć u svom najboljem izdanju. Još pamtim kadrove sa otvaranja Igara koje je režirao veliki Džang Imou (Živjeti, Heroj, Kuća letećih bodeža). U članku iz 2008, objavljenom u Hafington Postu, prof. Naj piše da je tim olimpijskim igrama Kina uspjela da ostvari glavni cilj - uvećanje svoje meke moći. Isti slučaj je i sa zvaničnim proglašenjem Beiđinga za domaćina ZOI. Kineska meka moć planski raste. Rast moći Kine je očekivan i može iznenaditi samo neupućene i zalutale. Uvjeren sam da će ovaj porast kineske meke snage značiti i sasvim dovoljno snijega u gradu za vrijeme Igara. Glavni grad Kine je poznat po suvoj zimi i jakim i hladnim vjetrovima, ali ako su kineski zvaničnici dali riječ da snijeg neće biti problem, onda će tako i biti.
Usput da kažem, svoj boravak u Kini pamtim i po održanoj riječi najvišeg kineskog zvaničnika, aktuelnog predsjednika Xi Jinpinga (čita se: i Đinping). Čovjek je po dolasku na vlast najavio nultu stopu tolerancije prema koruptivnom ponašanju. Zbog takvih i sličnih optužnica, samo u 2014. je procesuirano preko 70.000 funkcionera. Mašala.
Bonus video:
