Kada povjesničari u budućnosti budu vrednovali predsjednički učinak Baracka Obame, ovaj korak će se ocijeniti kao važan rezultat: ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa s Kubom nakon više od pola stoljeća dijelom žestokog neprijateljstva na političkoj pozornici.
Na koncu su taj proces približavanja trebali pokrenuti Obamini prethodnici. Jer, niti jedna komunistička zemlja ne ostaje onakva kakva jeste nakon što njezini građani okuse blagodati tržišnog gospodarstva. Prije ili kasnije su diktature prisiljene na kompromise. No Washington je dugo bio tvrdoglav, čak i nakon okončanja Hladnog rata u Europi. Bez da su to htjeli, Obamini prethodnici u Bijeloj kući su samo jačali komuniste u Havani. Jer ti komunisti su desetljećima za sve što je u pošlo u krivom smjeru mogli kriviti “zle Amerikance”: za nestašice hrane i drugih roba ili za lošu infrastrukturu. To će se uspostavom diplomatskih odnosa promijeniti. Američki kapital će, barem srednjoročno, preplaviti Kubu. I, nadajmo se, oprati Kubu od političkih nasljednika braće Castro.
No, zašto je Washingtonu trebalo tako dugo da se naspram Kube pokaže svoju fleksibilnijim i pragmatičnijim? Do 1991. je američko-kubansko proturječje bilo dio Hladnog rata. Havana je, bez da je Fidel Castro to htio, bila predstraža Sovjetskog Saveza. Kad je crvena zastava skinuta s Kremlja, i u Kubi započelo teško gospodarsko vrijeme. I Bush stariji i mlađi, kao i Bill Clinton su se nadali da će prije ili kasnije i komunistička vladavina u Havani postati suvišna i da će u svakom slučaju nestati. No Castrovi su se pokazali žilavijima, oni su jednostavno ostali. Poput dinosaura koji ne žele shvatiti da je njihovo vrijeme prošlo.
Otpor dijaspore
Istovremeno je utjecaj Kubanaca u američkom egzilu ostao nepromijenjeno velik. Njihov trenutni vođa je senator Floride i trenutačno republikanski predsjednički kandidat Marco Rubio. On je žestoki protivnik ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa s Havanom. Njegovi roditelji potječu s Kube. Obaminu odluku da obnovi diplomatske odnose Rubio naziva „izdajom“ žrtava vladavine Castrovih. Njegov stav dijeli na stotine tisuća Kubanaca u egzilu. Pogotovo oni koji imaju 40 godina ili stariji od toga. Mlađi su, naprotiv, za okončanje politike blokade. Oni bi rado posjetili domovinu svojih predaka koja je, doduše, od obale SAD-a udaljena samo 90 milja (144km), no i ta mala razdaljina je dosad bila gotovo nepremostiva. To će se uvelike promijeniti uspostavom diplomatskih odnosa. Putovanja na taj karipski otok će postati jednostavnija i jeftinija. Iz New Yorka i drugih gradova će biti redovitih letova za Kubu. Od jeseni zatim i trajektna linija između dvije države za 170 dolara. Zanimanje je ogromno, navode vlasnici trajekta. Vlada neka vrsta zlatne groznice.
Partneri na istom nivou
Dakle, sve u redu? Pa ne baš. Otvaranje diplomatskih vrata će unijeti svjetla u politički mrak Kube. Ljudi na Kubi će drugim očima gledati na njihovu svakodnevicu. Doći će do promjena. A one će biti teške. Tome nas je poučilo iskustvo iz bivših komunističkih zemalja u istočnoj Europi. Najkasnije tada će Kubancima će biti potreban jak financijski partner koji će im pomoći u svladavanju političkog i gospodarskog puta ka slobodnom društvu. Amerikanci ne samo da mogu nego i moraju biti ti partneri. No samo ako nauče iz grešaka prošlosti. Jedna od tih grešaka je želja da u drugim zemljama budu također gazde. Partnerstvo međutim znači odnos partnera na istoj razini. Ponovnom uspostavom diplomatskih odnosa je napravljen dobar početak - i ništa više od toga.
(DW)
Bonus video:
