Sva pažnja usmjerena je na SAD u kojima se bliže novembarski izbori za Kongres. Njihov ishod odgovoriće na mnogo zabrinjavajućih pitanja koja su se pojavila prije dvije godine, kada je D. Tramp pobijedio na predsjedničkim izborima.
Hoće li američki birači reći da Tramp nije ono što Amerika predstavlja? Hoće li odbaciti njegov rasizam, prezir prema ženama, nacionalizam i protekcionzam? Hože li reći da njegovo odbijanje (pod parolom “Amerika prije svega”) da poštuje principe međunarodne vladavine prava - nije ono za šta SAD zalažu? Ili će potvrditi da Trampova pobjeda nije bila istorijska slučajnost izazvana rezultatima preliminarnih izbora kod republikanaca, na kojima je pobijedio neodgovarajući kandidat, i preliminarnih izbora kod demokrata na kojima je pobijedio suparnik idealan za Trampa?
Rješava se budućnost SAD, a strastvene debate o razlozima izbora 2016. prestale su budu isključivo naučne. Glavno pitanje je kako Demokratska stranka (i iste takve stranke u Evropi) treba da se pozicionira da bi osvojila većinu glasova. Treba li da ide ka centru ili da se usredsredi na to da pridobije mlade, progresivne, entuzijastične novajlija?
Postoje ozbiljni razlozi za pretpostavku da bi druga varijanta vrlo vjerovatno donijela uspjeh na izborima i eliminisala prijetnje koje potiču od Trampa.
Izlaznost na izbore u SAD je vrlo niska, a još je niža u godinama u kojima nema predsjedničkih izbora. U 2010. glasalo je svega 41,8% birača, a 2014. je, prema podacima projekta “Izbori u SAD” (USEP), svega 36,7% upisanih glasača izašlo na birališta. Kod pristalica demokrata izlaznost je još gora, mada se ona u ovom izbornom ciklusu, izgleda, poboljšava.
Ljudi često govore da ne glasaju zato što misle da njihov glas ništa neće promijeniti: obje partije liče kao jaje jajetu. Ali, Tramp je pokazao da to nije tako. Republikanci koji su odbacili tvrdnje pristalica stroge budžetske politike i prošle godine glasali za značajno smanjenje poreza milijarderima i korporacijama - pokazali su da to nije tako. Senatori republikanci koji su podržali postavljanje Breta Kavana za sudiju Vrhovnog suda SAD, bez obzira na njegove obmanjujuće iskaze pod zakletvom i potpuno vjerodostojne dokaze o njegovim seksualnim zločinima u prošlosti - pokazali su da to nije tako.
Ipak, i demokrate su odgovorne za apatiju glasača. Ta partija obavezna je da okonča dugu istoriju svoje tajne sprege sa desnicom, koju je započeo predsjednik Bil Klinton smanjenjem poreza na prihod od kapitala (što je 1% najbogatijih učinilo još bogatijima) i deregulacijom finansijskog tržišta (što je doprinijelo pojavi Velike recesije) i završno sa programom spasavanja banaka 2008. (koji je dao vrlo malo zaposlenima, koji su ostali bez posla, i vlasnicima stanova pod hipotekom koje su banke htjele da im uzmu). Tokom 25 godina ta je partija, kako je ponekad izgledalo, više bila zauzeta osvajanjem podrške onih koji žive od prihoda od kapitala nego onih koji žive od plate. Mnogi birači koji ne žele da izlaze na izbore žale se da su demokrate previše zaokupljene kritikom Trampa a pritom ne predlažu nikakvu realnu alternativu. Prijeka potreba za političirama drugog tipa bila je očigledna nakon podrške koju su glasači dali progresivnim kandidatima, kakav je senator Berni Sanders, koji se kandidovao za predsjednika, ili 28-godišnja Aleksandrija Okasio-Kortes iz Njujorka, koja je na preliminarnim izborima ubjedljivo potukla četvrtog po rangu člana Demokratske stranke u Predstavničkom domu SAD.
Progresivci, kao što su Sanders i Okasio-Kortes, uspijevaju da predlože atraktivne ideje upravo onim biračima koje demokrate moraju mobilisati da bi pobijedili. Oni pokušavaju da obnove pristup životnom standardu na nivou srednje klase putem obezbjeđivanja pristojnih i dobro plaćenih radnih mjesta, povratka osjećaja finansijske zaštićenosti, a takođe i garantovanjem pristupa kvalitetnom obrazovanju i medicinskim uslugama, i to nezavisno od trenutnog stanja zdravlja ljudi. Oni se zalažu za dostupne stanove i obezbijeđenu starost u kojoj ljudi ne postaju predmet lova alavog finansisjkog sektora. Oni pozivaju na povišenu dinamiku, konkurenciju i tržišnu pravičnost u ekonomiji u korist ograničenja neumjerene tržišne snage, procesa finansijalizacije i globalizacije, a takođe i u korist jačanja pregovaračkih pozicija radnika.
Ovakve privilegije, karakteristične za srednju klasu, su dostižne. Amerika je mogla sebi da ih dozvoli prije pola vijeka, kada je bila znatno siromašnija nego sada; ona ih sebi može dozvoliti i danas. Osim toga, ni američka ekonomija ni njena demokratija ne mogu sebi dozvoliti da se odeknu ekspanzije srednje klase. Vladina politika i programi, uključujući državne opcije medicinskog osiguranja, dopunskih penzijskih olakšica, a takođe i hipoteka, presudno su važni za realizaciju date koncepcije. Mene oduševljava aktivna podrška tim naprednim predlozima, a takođe i politički lideri koji ih zastupaju. Uvjeren sam da bi u normalnoj demokratskoj zemlji takve ideje dominirale. Ali američka politika korumpirana je novcem, predizbornim mahinacijama i masovnim pokušajima da ljudi ostanu bez prava glasa. Poreski zakon iz 2017. nije ništa drugo do mito korporacijama i bogatim ljudima da oni svoje finansijske resurse usmjerili na izbore 2018. Statistika pokazuje da novac igra ogromnu ulogu u američkoj politici.
Ali čak i u takvoj iskvarenoj demokratiji (s njenim namjernim pokušajima da ne dopusti glasanje dijelu stanovništva), snaga američkih glasača ima značaj. I uskoro ćemo saznati ima li ona veći značaj od novca koji se sliva u džepove republikanske partije. Politička i ekonomska budućnost Amerike, a u značajnoj mjeri i mir i napredak u čitavom svijetu, zavisiće od tog odgovora.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
