Skoro da nema dana a da neko, negdje, ne citira riječii poznatog američkog filozofa, George Santayane: “Oni koji ne pamte svoju prošlost, osuđeni su da im se ponovi”.
Ako ništa drugo, trebalo je da ovu nepobitnu istinu Albanci nauče sami na svojoj koži, u najmanje posljednjih 150 godina. Trebali su, ali nijesu.
I, što je još veći problem kod nas, na Kosovu, ali i uopšte među Albancima bilo gdje - sklonost zaboravu koji nas obuzima kad govorimo o prošlosti, koju svakim danom sve više iskrivljujemo.
U nedostatku neke druge poznate maksime oko toga šta se dešava onima koji svoju istoriju krivotvore kad god im to zatreba, kriju je i zakopavaju kad im ne odgovorava, samo da bi je iznijeli na svjetlost dana kad je to oportuno - ostaje nam da sami pogledamo šta se to desilo u posljednjih nekoliko decenija, od kada smo naveliko počeli istoriju da pretvaramo u bajku.
* * *
Sigurno, neko može reći da je ovo pretjerivanje; da Albanci nisu manuipulisali istorijom i da je nisu iskrivljavali; da su greške koje se danas mogu naći po knjigama istorije naslijeđene iz vremena komunizma, kada su istoričari silom tjerani da događaje iz prošlosti obavijaju aktuelnim političko-ideološkim lažima, sa ciljem stvaranja pogrešne percepcije o istorijskim događajima, tako da izgrade nepostojeću vezu između komunističkih vladara i heroja iz prošlosti.
Onda bi, neko drugi, mogao reći da su nam najveći dio istorije uvijek pisali stranci, u čije ciljeve se svaklako mora sumnjati! Razni okupatori - od Otomanskog carstva pa do Kraljevine Jugoslavije, ali i Titovog socijalizma, a posebno Miloševićeve Srbije - za svoje su račune izmišljali prošlost, da bi nam određivali budućnost.
Nema sumnje da je i toga bilo.
Ali, ovi koji nam to kažu ne savjetuju nam da sumnjamo i u ciljeve i profesionalnost naših, današnjih istoričara, među kojima ima i onih koji su mijenjali istoriju svaki put kad se mijenjala vlast. Ovi, dakle, koji ne žele da se pogledamo u ogledalo, oni bi da brane i najobičnije greške koje čovjek može naći i najpovršnijim pregledom naših istorijskih knjiga. Kad se satjeraju u ćošak, govore da se radi o “sitnim i nenamjernim tehničkim greškama”.
A, sa druge strane, kad se suoče sa nekim stranim istoričarem, ili čak i lokalnim kolegom, koji bi da bude nepristrastan, i da događaje iz prošlosti mjeri snagom činjenica a ne mitova, onda oni kolektivno eksplodiraju, optužujući neistomišljenike da su konspiratori, jeretici i izdajnici.
Sve će oni da urade da odbrane svoju verziju istorije, iako su sasvim svjesni da nije tačna.
Takvi ne vole pitanja čiji odgovori osporavaju njihovu istoriju. Kao na primjer:
- Da li je Skenderbeg ratovao u odbranu hrišćanstva ili nacije?
- Vrijeme otomanske vladavine je bilo vrijeme represije i nasilnih konverzija, ili vrijeme tolerancije, prosperiteta i društvenog napretka?
- Albanija, sedma jugoslovenska republika - realna mogućnost iz vremena posle Drugog Svetskog rata, ili izmišljotina jugoslovenskih snaga u propagandnoj borbi protiv Envera Hodže?
- Ustav iz 1974. godine i kosovska autnomija - de facto Republika ili velika prevara?
- Demonstracije na Kosovu 1981. godine - pokret za demokratiju i slobodu, ili promocija makrizma-lenjinizma među kosovskim Albancima?
- OVK ili NATO - ko je oslobodio Kosovo od Srbije?
- Ibrahim Rugova ili Hašim Tači - koji je donio nezavisnost Kosovu?
- Sedamnaesti februar 2008. godine - sloboda i nezavisnost ili potčinjenost međunarodnom diktatu?
* * *
Ovo su samo neka od mnogih pitanja na koja nam odgovore ne daje istorija, pa ona ostaju vruće teme svakodnevnih političkih prepirki, zamjena za mnogo važnije diskusije o budućnosti, o kojima političari ne žele govoriti jer ne znaju rješenja.
Naravno, političari su odavno već naučili trik kojim opčinjavaju narod - ako ne znaš odgovor na problem današnjice, pričaj o konfliktima iz prošlosti kojima ćeš najlakše odvući pažnju javnosti. Sve je dozvoljeno da bi se izbjegla realnost današnjice. Sve je legitimno ako garantuje skretanje pažnje sa nesposobnosti današnjih lidera, čak i ako to znači vraćanje na kontroverze i mitove prošlosti.
Zato se niko nema čemu čuditi kad vidi da su ljudi, građani, izgubili vjeru ne samo u današnjicu, već i u prošlost. Ne mogu više vjerovati u razne verzije zvanične istorije, a naročito ove najnovije, iz vremena posljednjeg rata na Kosovu, 1998-1999, u kojoj se često verzija iz knjiga nikako ne uklapa sa verzijom iz ljudskog sjećanja.
* * *
Istorija je nauka i kao takva bi trebalo da drži distancu od dnevne politike, ali i mitova o prošlosti. Istorijske knjige bi trebalo da budu pisane bez nacionalnih naboja, političkih i regionalnih emocija, etničkog, kulturnog i društvenog patosa.
Nažalost, izuzev malog broja izuzetaka, velika većina istoričara, i to izgleda u cijeloj Balkanskoj regiji, nisu našli snage da se izdignu iznad politike - i da počnu pisati o prošlosti bez uticaja sa strane. I dok to bude bilo tako, trgovina istorijom će se nastaviti.
Nažalost.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
