Na dan kada je u ND Vijesti objavljena moja posljednja kolumna i u kojoj sam, samo u dijelu jedne rečenice, pomenuo katastofalni spoljnotrgovinski bilans, stiže podatak u kome nas Monstat obavještava o uvozu i izvozu za prvih pet mjeseci ove godine. Ukratko, izvoz nam je više od šest puta manji od uvoza ili pokrivenost uvoza izvozom je 14%. Ti podaci pokazuju koliko nam je blizu privredni krah i koliko je Vlada nemoćna da se sa tim izbori na kvalitetan način.
Pokušaji Vlade predstavljaju vapaj očajnika koji ovu katastrofalnu spoljnotrgovinsku statistiku žele da ispeglaju kroz direktne investicije, a kojih je sve manje i to ne samo kod nas, već u svim zemljama van EU. Pošto se direktne investicije ogledaju kroz prodaju još neprodatih preduzeća, ne čudi velika nervoza zbog opstrukcije koju im u posljednje vrijeme priređuje SDP. U kakvom se problemu nalazimo kao država i narod koji u njoj živi pokazuje i podatak o donošenju odluke o tajnosti prodaje preostalih vrijednih kompanija. Sada se nalazimo u stanju u kome moramo da prihvatamo bilo koju cijenu koju nam ponude za Budvansku rivijeru i Ulcinjsku rivijeru, kao i za ostale kompanije koje su u državnom vlasništvu i obuhvaćene ovom odlukom.
Imamo još jedan problem koji nas urušava od početka privatizacionog ciklusa. Naši investitori nisu poznate multinacionalne kompanije kojima bi se mogla i oprostiti niska kupoprodajna cijena koju bi oni nadoknadili kroz povećanje investicija, broja zaposlenih, plaćanjem poreza prema drzavi u kojoj ostvaruju profit i još na mnoge druge načine. Naši investitori su u većini slučajeva multinacionalni kriminalci čiji je jedini cilj nakon privatizacije bio da izmuzu iz kupljenog preduzeća i zadnju slamku pa ga nakon toga vrate prodavcu (čitaj, Vladi) na staranje o navodnom nastavku proizvodnje i rešavanju egzistencijalnih pitanja zaposlenim.
Direktne investicije se još ostvaruju i putem prodaje zemlje, pa je nakon propasti prodaje Kraljičine plaže bila primjetna onolika nervoza svih članova Vlade i ostalih visokopozicioniranih političara u vladajućoj koaliciji. Ta prodaja, prodaja ostrva Mamula, kao i prodaja označenih tajnom, još donekle vrijednih crnogorskih kompanija bila bi za ovu godinu skoro pa rješenje katastrofalnog spoljnotrgovinskog bilansa. Ali samo za ovu godinu, jer nas sljedeće očekuje još gori deficit i nove odluke o novim prodajama. Postavlja se vrlo logično pitanje: šta se dešava kada sve prodamo, i kompanije i zemlju i sve što imamo? Onda upadamo u kolonijalno društvo i od tog momenta počinju kolo da vode bjelosvjetski kriminalci koji su kupili naše bogatstvo i sada nam kroje kapu kako oni to žele. Do tada će se domaći tajkuni toliko nafatirati da im ni praunucima više neće trebati ništa i samo će da mole Boga da u budućem periodu ne budu označeni kao krivci i ne prođu kao njima slični u Srbiji i Hrvatskoj.
Nama će ostaviti stanje kakvo je sada u Grčkoj i velika borba sa međunarodnim finansijskim institucijama oko saniranja nerješivog problema. Kod nas je problem još veći jer će se ovo, držite me za riječ, dešavati prije ulaska u EU pa i nećemo toliko biti njihov problem kao Grčka danas. Mi smo mala zemlja i sve dok ne budemo članica EU, velike zemlje, poput Njemačke, nemaju interes da spasavaju našu posrnulu ekonomiju. Namjerno sam izdvojio Njemačku jer je ona, jako interesno vezana, ostala jedini stopostotni čuvar EU. To se jasno vidi na primjeru Grčke gdje ona kolo vodi i odlučuje o njihovoj daljoj budućnosti. Na budućnost Grčke gleda samo i isključivo kroz svoju interesnu prizmu, što je donekle sasvim razumljivo. Rješenje grčkog problema je rješenje svih budućih problema u svim zemljama EU. Loša odluka će se, bez sumnje, odraziti i na druge zemlje koje su sada u krizi poput Španije, Italije kao i na one zemlje EU koje u bliskoj budućnosti čeka slična sudbina poput Hrvatske i Mađarske. Zato se Njemačka ovoliko predala rješavanju Grčke krize, a ne zbog toga što im kriza u zemlji koja ima 10 miliona stanovnika može trgovinski mnogo nauditi. Domino efekat je najveći trenutni problem EU. Nisam imao namjeru da se uključujem u međunarodne probleme, ali sam to uradio zato što će ove odluke biti reper budućih rješenja za zemlje koje upadnu u ekonomsku krizu ovog intenziteta, a pripadaju EU. Za one, kao što smo mi, sankcije će biti još bolnije.
Postoji još jedan način za rješavanje spoljnotrgovinskog deficita: dalje zaduživanje države. Pošto smo već davno preskočili kritičnu tačku zaduženosti i to za cijelih 10% male su šanse da se dalje zadužujemo. Ako bi EU to dozvolila svjesno bi ubrzala našu propast i bila bi za to direktno odgovorna. Pogledajmo sada aktuelno stanje prilikom našeg zaduživanja za kupovinu brodova od kineskih partnera. Nakon pet godina grejs perioda zaduženja kod kineske banke, kompanija koja upravlja brodovima i koja se nalazi u državnom vlasništvu nije u stanju da vrati ni prvu ratu već će to morati da uradi Vlada, kao garant kredita, od novca poreskih obveznika. Kako će vratiti ostatak duga već možemo da naslutimo. Bojim se da je sada kasno da analiziramo kako će se vraćati rate kredita za auto-put koje su mnogo veće i mnogo češće i koje se vraćaju u mnogo dužem periodu.
Na kraju moram malo da se upustim, bez svoje volje, i u političke vode i upozorim ekonomske i političke analitičare da Vlada treba da padne suštinski zbog gore pomenutih problema, a formalno zbog ostajanja na mjestu ministara Brajovića i Lazovića. Ovo drugo se lako rješava, može premijer da od Krivokapića traži da umjesto ove dvojice postavi Rastodera i Šabovića, jer će se isto pitati kao ovi prije njih, i da kaže, problem riješen za pet minuta. Za rješenje ovog prvog problema i mnogo boljoj vladi, sastavljenoj od domaćih eksperata i inostranih savjetnika, treba najmanje decenija.
Autor je dipl ecc.
Bonus video:
