Reče, jedaman, Petar Lubarda: „Kad vidim iseljenika da se vratio, znam, došao je da umre!“
Poslije višedecenijskog života i rada u Njujorku, vratio se dr Dušan Kosović, i, onomad, u osamdesetdevetoj, umro u Herceg Novom.
Upoznao sam ga u Njujorku, s jeseni, osamdesete, na večeri u Grinič Vilidžu, kod mog školskog druga, Cetinjanina, Paja Kusovca.
- Kosović nije običan čovjek, Slobo! - veli mi prijatelj, njujorški Gusinjanin Bajram Vukelj. - On se nalazi u knjizi Ko je ko u Americi. On je majka sirotinjska. Kosović je sila!
Loši uslovi rada
Po završetku studija doktor Dušan Kosović zaposlio se u bolnici na titogradskom Kruševcu; stasit, naočit, s bradicom. Titograđanke su zborile da naliči Njegošu.
- Kad sam sa studija došao u Crnu Goru, nikakvih uslova za rad nije bilo - pričao mi je dr Dušan Kosović.
- Na jedvite jade dobio sam jedno malo odjeljenje od dvadeset do trideset kreveta, smješteno u bivšoj konjušnici kneza Mirka Petrovića, na Kruševcu, u tadašnjem Titogradu. Ja sam, kao tada jedini neurolog i psihijatar u Crnoj Gori, morao da radim od šest ujutru do deset uveče. Pregledao sam prosječno sto ljudi dnevno. U stvari, mene niko nije tjerao da toliko radim, ali nijesam mogao da gledam te jadne, nesrećne ljude kako čekaju satima i danima, pa sam morao da pomognem bolesnicima…
Doktor Kosović je tada dao otkaz.
- I dalje se odlagalo zidanje zgrade i kad sam vidio da mi ne daju ljude za specijalizaciju, da mi ne daju stan, niti bilo kakve uslove za razvoj psihijatrije, ja sam, kako Vi tačno kažete, dao otkaz. Blažo Jovanović lično me zamolio da povučem otkaz - kaže Kosović.
- Ubrzo je raspisan konkurs za izgradnju odjeljenja za psihijatriju. Arhitekta Miljević je napravio projekat. Ja sam davao instrukcije, plan je bio dobar, ali od izgradnje ništa. Onda sam tražio da mi bolnica finansijski pomogne za izgradnju stana i dobio odgovor da to “nije socijalistički”. U međuvremenu, svi načelnici odjeljenja su dobili stanove, i to je bilo socijalistički! Očigledno, nekim ljudima sam smetao i sve su uradili da me natjeraju da napustim posao. Otišao sam u svijet. Da bih se afirmisao i dobio mjesto koje mi pripada u američkom društvu i psihijatriji, morao sam da počnem ispočetka. Ovdje, u Americi, niko vas ne pita koje ste vjere, kojeg ubjeđenja, odakle dolazite, gdje su vam korijeni. Svako mora da poštuje zakone i da se stvari rješavaju na civilizovan način…
Osnivač psihijatrijsko-neurološke službe u Crnoj Gori, Dušan Kosović, u Americi je postao jedan od vodećih psihijatara: član Američke akademije za medicinu i prava, zatim Njujorške akademije nauka i umjetnosti, Akademije za psihijatriju, profesor psihijatrije na Njujorškom univerzitetu.
Moral naših đedova
S Crnom Gorom nije lako! Još je teže bez nje. Odlazili su Crnogorci s praga u svijet “zbog siromaštine”, ali i raznih nepravdi, da bi osvojili svoj prag, svoj upret u rodnom gnijezdu. U velikom, širokom svijetu, gradili blistave karijere. Crnogorskom odlazniku Crna Gora nije silazila s uma.
- Odrastao sam u crnogorskoj porodici, a to znači da sam već tamo bio suočen sa etičkom tradicijom našeg predanja i iskonskim vrlinama čovječnosti. Mislim da me je to, u moralnom pogledu, po prirodi stvari, u osnovi odredilo do dana danjeg - dijagnosticira doktor Kosović. - Ponekad mi se čini da je to moral koji nosim u svojim genima. I meni je, doista, žao što je iščezao uzvišeni moral naših đedova…
Za mojih boravaka u Njujorku, sjedio sam s Kosovićem pokatkad u bašti restorana La Maganette, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice, nedaleko od njegove ordinacije. Bio je tu i slavni crnogorski filmski reditelj Živko Nikolić. Odbijali su mu u Zajednici kulture Srbije projekat koji je nudio (Ukleti brod). Za njega nije bilo mjesta u toj produkciji, osjetio se u domovini suvišnim, pa dojezdio u Ameriku, da, kako veli, potraži više sreće ovdje, u ovom prostoru.
Besplatni pregledi za sirotinju
Pričamo o Kosovićevoj knjizi Stres koja je doživjela nekoliko izdanja; prevedena u Italiji, Japanu, Kini i Rusiji.
- A što je knjiga prihvaćena kod najšireg čitalaštva, možda bi razloge trebalo tražiti u tome što se u njoj ukazivalo na mogućnosti prevencije - naglašava dr Kosović.
- Smatrao sam da svijest o bolesti može da postane značajan preduslov za njeno uspješno sprečavanje. Po ovoj mojoj knjizi, reditelj Živko Nikolić, koji sada živi u Njujorku, napisao je scenario. Pokušaćemo da ovu aktuelnu temu čovjekove svakodnevice filmujemo.
Crnogorci u Americi govorili su za doktora Kosovića da je majka iseljenička. Napravio je jedan istraživački protokol, pokušavajući da pronađe kako i na koje probleme najčešće nailaze naši iseljenici.
- Naši ljudi često u svijet odlaze nepripremljeni, plove u iluzijama da će se čim dođu u Ameriku obogatiti - priča dr Kosović.
- U međuvremenu ne uče jezik. Ponekad mjesecima i godinama uče a ne nauče engleski, a bez engleskog ne možete ništa da radite, pa ne znam kakav stručnjak da ste. Onda dolazi do teških razočaranja, do raskoraka između očekivanja i surove stvarnosti. Ljudi koji dolaze bez useljeničkih viza, bez odgovarajućih papira, imaju velike teškoće. Pokušavam da kad naše ljude ovdje snađe neka muka, kad nemaju ljekova, da im pomognem. Ja im, kad nemaju para, nikad ne tražim za preglede, a od sirotinje, čak i ako mi nudi pare, ja ne uzimam, jer znam da sam prolazio kroz iste muke…
I: reče njujorški Gusinjanin Bajram Vukelj: Kosović je sila!
Bonus video:
