Više je nego izvjesno da građani ne vjeruju da naredne investicije mogu da se sliju u budžet na ekonomski efikasan i socijalno pravičan način, niti da ovako stečen „profit“ može garantovati održivost razvoja zemlje. Očito da institucije nisu ni dovoljno povezane ni dovoljno međusobno odgovorne, već da odstupaju kad god je u pitanju interesi pojedinaca koji su bliži vlasti i pratijskom vrhu.
Fatima, djevojka koja voli i dobro igra odbojku, izabrana je za kapitena školskog tima. Zadatak joj je da odabere igračice za predstojeću utakmicu sa drugom školom. Fatima je posvećena ovom sportu i tačno zna koga treba da odabere ukoliko želi da školski tim pobijedi. Problem nastaje zbog njene najbolje drugarice Roberte, koja takođe voli odbojku, ali ne igra dobro. Roberta joj prilazi i kaže: „Odabraćeš me, zar ne? Duguješ mi!“ Fatima zna koliko će njena drugarica biti nezadovoljna i „teška“ ako joj ne bude dozvolila da igra.
Ova dilema-situacija je djelić edukativnih materijala čuvenog Džubili-centra iz Birmingema, koji se bavi razvojem karaktera i vrlina kod mladih. (Bave se oni razvojem vrlina i kod pravnika i ljekara, ali bi nas ta priča sada predaleko odvela.) Ponuđeno je pet mogućih reakcija na ovu situaciju, a zadatak je izbor najboljeg, odnosno najgoreg što Fatima može da uradi. Zanimljivo je da crnogorska djeca stavljena pred ovu dilemu nisu imala mnogo razumijevanja za Robertu, u prvom redu zbog toga što je smatrala da joj Fatima „duguje“ izbor u tim. Problem je, međutim, u tome što djeca rastu, a rastu uz „nastavne materijale i očigledna sredstva“ iz svog okruženja.
Fatimina situacija je suštinski ono što se u Crnoj Gori događa na svakom koraku, a posebno je crnogorska ekonomska elita nalik Roberti, jer se nije izgradila na principima istinske konkurentnosti i preduzetništva, već na osnovu sprege sa vlašću i koruptivnih mehanizama. Većina tih „Roberti“ i dalje ne mogu da posluju bez pomoći vladajuće partije, koja im omogućava povlašćen položaj na takozvanom tržištu. A ukoliko bi „Fatima“ danas odlučila da krene u pošteno i efikasno „sastavljanje tima“, većina „Roberta“ bi propale, jer uopšte nisu konkurentne. Danas je sasvim jasno da naša tranzicija nije značila stvarno uvođenje konkurencije niti poštenu utakmicu. Slavodobitno najavljivane privatizacije važnih privrednih resursa, hotela i fabrika, nisu doprinijele poboljšavanju njihovog kvaliteta, već izvlačenju profita bez ulaganja, rušenju i zaduživanju, pa i otvaranju prostora za pranje novca koji nije stican na legalan način. Pojedinačni interes i nesmetano izvlačenje profita bez ulaganja, čine da Crna Gora danas s mukom „otkupljuje“ ono što je jednom privatizovala - bilo kroz sistem garancija, subvencija, opraštanja dugova… Odluke se i dalje donose sa „nepodnošljivom lakoćom postojanja“, uz sigurnu glasačku mašinu, koja svaku ekonomski i društveno štetnu odluku može proglasiti ni manje ni više nego javnim interesom. Otuda tako grčevit poriv da se sačuva vlast i većinski broj poslanika, koji i dalje neće morati da misle svojom glavom već samo da podržavaju kontrolu zemlje, koja je već dovela do alarmantne zaduženosti, korupcije i rasprodaje preostalih resursa.
Ipak, uobičajena formulacija da je Crna Gora po mnogo čemu pozitivan primjer u regionu, i jeste i nije istinita. Izvjesno je da Crna Gora ima bolju situaciju od pojedinih zemalja u okruženju, ali isto tako treba znati da se samo Crnoj Gori dogodila nevjerovatna nesrazmjera između malog broja stanovnika i izuzetnih potencijala za razvoj ekonomije. „Fatima“ je imala priliku da stvori pobjednički tim posebno onda kad su naši resursi u vidu prirodnih ljepota dostigli vrtoglavu cijenu na tržištu. Umjesto toga su stvorena pojedinačna bogatstva, a počeli da rastu siromaštvo, nezaposlenost, javni dug i iseljavanje stanovništva. „Revanš“ je teško očekivati, naprosto zbog toga što je lijepi prostor devastiran, preurbanizovan i potrošen. Preostali su, međutim, još neki biseri u koje niko iole odgovoran do sada nije smio taknuti.
Problem je što je jednom pokrenuta kola na nizbrdici teško zaustaviti. Tako se javilo za vlast „spasonosno“ rješenje u vidu „kreativnog“ tumačenja javnog interesa. Riječ je o vraćanju državnih dugova preostalim najvrednijim dijelovima zemlje, ili čak privatnim vlasništvom građana, premda smo dugove sticali zbog toga što je „Roberti“ neko „dugovao“ da uđe u tim. Zato danas, kad partija na vlasti iznosi argument o javnom interesu, to povlači za sobom i neminovno podsjećanje na niz loših odluka koje su do sada donesene. Onaj ko se zalaže za javni interes mora i sam biti akter koji je svojim prethodnim djelovanjem zaslužio povjerenje.
Više je nego izvjesno da građani ne vjeruju da naredne investicije mogu da se sliju u budžet na ekonomski efikasan i socijalno pravičan način, niti da ovako stečen „profit“ može garantovati održivost razvoja zemlje. Jasno je da građani shvataju da institucije nisu ni dovoljno povezane ni dovoljno međusobno odgovorne, već da odstupaju kad god su u pitanju interesi pojedinaca koji su bliži vlasti i partijskom vrhu.
Uz to, naša vlast ubrzano gubi preostali politički legitimitet odnosom prema medijima (neprocesuiranjem slučajeva nasilja nad novinarima, skrivenom cenzurom u vidu ekonomskog pritiska na nezavisne medije i izostankom medijskog pluralizma). Bez dijaloga sa građanima i stručnjacima, višedecenijska parlamentarna većina očito pokazuje da Crna Gora sa ovakvim sistemom vlasti i odlučivanja nema kapacitet za utvrđivanje javnog interesa.
Postoji, ipak, prostor u kome je javni interes sasvim jasan. Kažu da svaki dolar uložen u obrazovanje vrati zajednici od deset do petnaest dolara. Za takvo ulaganje možda ipak nije kasno, ukoliko ne nastavimo da pokazujemo mladima kako se zbog „najboljih drugarica“ uporno žrtvuju uspjeh i perspektiva cijelog tima.
Bonus video:
