Prije nekoliko dana iz nečega što pretenduje da zastupa Bošnjake u dijaspori stigao je aber kako Danila Kiša treba zabraniti đuture sa Njegošem, zato što u romanu Peščanik piše protiv muslimana, poziva na mržnju, et cetera. U potpisu: KSPD Sandžak iz Slovenije, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA), Pravda iz BIH, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Institut za istraživanje genocida Kanada.
Upregao sam se da dokučim šta je to Kiš pisao protiv muslimana, i naravno nisam se sjetio ničega. Kako dijaspora ne objašnjava svoje porive citatom, saopštenje bošnjačkih organizacija nije pomoglo, osim da se bolno nasmijem. Od svih knjiga baš Peščanik da bude “izvor sukoba između naroda koji žive na tlu bivše SFRJ”. Roman koji ni mnogi profesori nisu čitali, sad ispade pod jastukom mnoge čistačice, kasapina i ćate, koji preže da zakolju komšiju nadahnuti besprekornim ritmom Kišove proze.
Sjećanje mi luta na zapis Meše Selimovića kome je neka Sabiha iz četvrtog B poslala pismo u kome mu čestita Derviš i smrt, misleći da je to neka nagrada. Selimović je u „Sjećanjima“ objavio pismo djevojčice kao dokaz koliko je njegova profesija sporedna i koliko je sam koncept romana nepoznat djetetu iz siromašne porodice, seljaku, nepismenom, a bogami i radnicima u inostranstvu koji se tada nisu mnogo zanimali za knjigu.
Kad sve to važi za Mešu Selimovića koji je svakako uz Andrića bio “klasik dnevne sobe”, šta reći tek za Kiša, kojem su se i kolege mrštile jer nije dovoljno pjevao na narodnu.
Peščanik je, kad već otvaram priču, roman esktremno stilizovan i složenog tkanja, pa je i sam Kiš jednom prebacio kritici što se više bavila formom, kao da niko nije vidio da knjiga govori o Holokaustu.
Slično se ponovilo sa Grobnicom za Borisa Davidoviča, postala je ober skandal književne čaršije, krimen forme i navodni plagijat koji se, eto, sasvim slučajno i uzgred, bavio fenomenom Gulaga i zločinima sovjetskog komunizma.
Nego, vakat je da presječem jednim “antimuslimanskim” pasusom iz Peščanika, da se konačno pozabavim spornom sadržinom koju neki pečalbari žele da zabrane.
“Svinje su najmanje izbirljive od svih životinja. Nema sumnje, to je znao i Muhamed, jednako kao i jevrejski proroci-higijeničari. Tako, jednog dana sedeo je mladi Muhamed i gledao kako svinja jede neku užasno prljavu stvar: rastrzala je lešinu ili jela truli krompir, nalik na ljudski izmet. Tada, zasićen svinjskim pečenjem kojim beše nedavno napunio svoj burag, Muhamed poče da povraća, jer se priseti da je ono što je jeo bilo krmeće meso. Brzo strpa prst u usta, kao pijanci, i ispovraća se u pesak pokraj mora. Onda pohita kući i unese u zakonik što ga je tada pisao, i koji će kasnije nazvati Kuranom: ne jedite svinju, jer ćete povraćati. Ista je stvar i sa košerom: neki se prorok najeo pokvarenog mesa…”
Riječ je o dijelu knjige naslovljenom „Beleške jednog ludaka“, čisto da napomenem, fragmentarnom leksikonu lucidne uobrazilje koja se da pripisati maničnom liku piščevog oca, famoznom Eduardu Samu, koji između ostalog teoretiše i kako je Njutn otkrio zakon gravitacije dok je srao ispod jabuke.
Meni je neprilično dalje razmatrati ovaj slučaj, držati lekcije o tome šta je umjetnička proza. Kiš je jednom u polemici iskoristio ono biblijsko o svinjama i biserima, pa su ga napali da je nekulturan. Citat iz Svetog pisma bio je dokaz Kišove nekulture, kao što mu nacionalni fantomi sad podmeću ni manje ni više nego “anticivilizacijsko”. Nema razloga braniti Kiša, makar ne od terora tužnih gluposti kojima je obasut, samo se pitam iz kakvih gepeka besmisla i tmina neznanja izlaze sve te “incijative”.
Umjesto pitanja zle krvi, da bi sve ovo dobilo fin okret u pravcu koji tražim, podsjetiću na epizodu koja govori o “muslimanskom” kod Kiša, koje se javlja kao dio pjesnikovog jedinog identiteta - jezika.
Koliko god bili moćni znalci, prevodioci su ljudi od krvi i mesa, skloni greškama, od kojih su neke očaravajuće. Kiš govori o engleskom i hebrejskom prevodu romana Bašta, pepeo u kojima se lik majke daje kroz pobrkanu lektiru. U romanu, naime, piše kako majka sinu govori stihove narodne balade Omer i Merima, što je prevodilac prenio kao stihove “Homera i Merimea”. Na stranu što takav prevod nije načisto loš i grešan i što se “udjelom truda i čuda”, nekako vaspostavila tačnom referenca na narodni duh majke, koji je mogao progovoriti i kroz Homera, pa i Merimea oduševljenog usmenim genijem Južnih Slovena - ovdje bih citirao kako Kiš u jednom intervjuu daje biografsko pojašnjenje:
“Našavši se u Mađarskoj, u tuđoj sredini, čiji jezik nije nikad dovoljno savladala, moja mi je majka recitovala pesme i pričala priče u prvom redu stoga da bi ispunila svoju strašnu samoću. To je činila, verujem, i stoga da bi u meni sačuvala nešto od svoje tradicije, kako se ne bih, otuđivši se od svog maternjeg jezika, otuđio od nje.“
Tako to biva kad si u dijaspori, sestra poznatog njegošologa Rista Dragićevića, Milica, među Mađarima, posegnula je za svojim narodnim jezikom, i usadila identitet dječaku, koji sluša Omer momče, Merima djevojče, snijeva i ne sluti da će ga u dalekoj budućnosti svaka budala moći optužiti da je mrzio muslimane i huškao na rat.
Bonus video:
