Predstava

U suštini same ideje predstave je pokušaj da se poništi postojeća stvarnost, u ime neke druge stvarnosti. Koja može da izgleda kao reklamni uzorak željene realnosti. Ako stvar izvedete iz pozorišta (gdje sve to ima smisla) na ulicu, onda je riječ o sletu, ili kakavoj ad hoc demagogiji.

Naravno, postoji nekoliko različitih modela demagogije. Jedan je bio naročito popularan u doba socijalizma. Naime, kako je radnik (tzv. radni čovjek) bio centralna ideološka tačka sistema, čitavog društva takoreći - ali ne realni radnik, već ideološki konstrukt kakav zapravo nikada nije postojao - drugovi rukovodici su “silazili” među narod, odnosno među “radne ljude”. To “silazio” je ključ. Naime, takav izbor riječi aktivira religijske registre. Silazi se sa nebeskih visina, među one kojima upravljate. Sa Olimpa, sa Sinaja... I tada, kada drugovi rukovodioci “siđu” u narod, oni sami su se osjećali divno, kao da su, ničim izazvani, napravili neko dobro djelo. Jasno, takva vizura je pripadala samo njima. U suštini, riječ je bila o predstavi. Kao u onom filmu Živka Nikolića, kada radnik kaže komunističkom funkcioneru da ne mogu da proizvode, jer nemaju sirovine, a on hitro odgovori - Sve se može kad se hoće. Može li se zaista sve, kad se hoće?

Scenario takvih događaja je u suštini jedna vrsta nostalgije za bajkom. Naime, događaj čitan u ključu bajke izgleda ovako: zle sile su zarobile obične berače, i plantaže cvile neobrane. Onda se sile dobra organizuju. Princeze i prinčevi, dvorske dame i dvorska gospoda bivaju pretvoreni u berače, i posao je završen, a sile zla (opet) poražene.

Ideja da državni činovnici beru breskve na plantažama je spektakularna. Nešto između Jugoslavije 1946. i Sjeverne Koreje danas.

Mada, istini za volju, kako rade mnogi državni činovnici nemam sumnju da bi veći doprinos dali berući breskve i grožđe, umjesto što vode državne poslove.

Ako nastavi u ovom duhu, ako političari zaista misle da sve umiju, slutim velike mogućnosti. Zamilite scenu. Jutro. Tek probuđeni građanin izlazi iz stana, kreće na posao. Nailazi golemi kamion za smeće. Dva radnika hitro skaču i kače ulični kontejner na kamion. Kada to završe, daju znak da se krene dalje. Građanin protrlja oči. Ministri Gvozdenović i Bošković, sa narandžastim rukavicama do laktova, priskaču i zauzimaju svoju poziciju na kamionu. Idemo kolega, viču vozaču. A vozač, umoran, zadrijemao... U pognutoj i podbuloj glavi vozača građanin prepoznaje nekadašnjeg gradonačelnika Mugošu.

Budi se, evo novinara Vijesti, viču mu ministri, lože svog druga. I, odmah se probudi vozač. I krene. A građanin ostaje da stoji. Zna da se probudio, ali očito nije baš siguran da li još sanja ili ne... Ili, još luđe. Nakon Stoltenbergove posjete kreće se u obračun sa kriminalom i korupcijom. (Kao da im je neko branio do sada.) Premijer pozove sve ministre, funkcionere nižeg, srednjeg i višeg ranga, i, kao

Prljavi Hari kreće u obračun sa kriminalom. Pošto je postojeći policijski aparat dostatan taman kao i broj berača na plantažama, kreće akcija sa jasnom agendom: pokazati da se sve može kad se hoće.

Zamislite Lukšića kao pozornika na raskrsnici kod Maše. Ili, Duška Markovića sa pendrekom o pojasu kako vrši raciju u nekom popularnom kafiću. I Vujica je sa njim. Radmilu kako pretresa i hapsi tzv. “žensku bandu”. A Đaga na motoru, u “kožnjaku”, privodi tzv. Zagorički klan. Goranović (njemu bi sjajno stajala ona stara uniforma, iz doba socijalizma) hapsi bankarske mućkaroše... I sve tako. Samo ako ste spremni da vjerujete u - predstave.

Čak bi završnica obračuna mogla biti i filmski spektakularna. Prljavi Hari u obračunu sa glavnim, neuhvatljivim negativcem. Dramatično, nema što. A sve se završava pucnjem u ogledalo...