Oni svojim sinovima ostavljaju mrtve stanove i mrtve gradove.
Sve što ide, do’di, kažu naši stari, osobito kad govore o smrti. Do’di i ono loše, nažalost, pa je tako Ministarstvo održivog razvoja ipak raspisalo konkurs za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje crnogorske verzije versajskog parka, i to na zahtjev zakupca Petrosa Statisa.
Ova okolnost vrlo rječito otkriva neke od teških poremećaja na planu crnogorskog održivog razvoja, a posebno turizma. Činjenica je da turizam jeste profitabilna djelatnost, ali da ipak ne donosi brze i odveć velike profite. Posebno ne onakve na kakve su navikli tranzicioni tajkuni i mešetari raznih fela, otprilike u omjeru jedan prema deset u korist profita. To je posebno teško kada je u pitanju mala zemlja sa kapacitetima koji ne mogu pratiti veliku svjetsku turističku utakmicu. Drugim riječima, ugostiteljsko-hotelski posao je mukotrpan i često nesiguran, kao poljoprivreda. To je posao koji donosi profit, ali zahtijeva dugo vrijeme i ozbiljan rad.
Teško da ijedan ozbiljni posmatrač crnogorskih turističkih prilika nije uočio da mnogi ovdašnji investitori uopšte nisu bili usmjereni na sam turizam, uz spori povrat investicije i mukotrpnu izgradnju brenda. Lijepi prostori Crna Gore su im zapali za oko zbog mnogo profitabilnijih razloga, odnosno brzog obrta kapitala kroz prodaju stanova za tržište. Bilo je, dakako, i pranja novca koji nije stečen na legalan način, jer se u Crnoj Gori investicijama po pravilu „nije gledalo u zube“. Ako je i bilo ozbiljnog investitora, i on je brzo morao uvidjeti da zadugo neće biti profita koji je očekivao. Ostao je „prijeki lijek“ u vidu izgradnje nekretnina za tržište i doslovnog zatiranja najatraktivnijih dijelova obale i zaleđa.
Tako se dogodilo i sa Svetim Stefanom, koji je ovu obalu, uz Dubrovnik, učino planetarno prepoznatljivom. Hotel koji je bio simbol i zamajac crnogorskog turizma, izdat je zapravo u bescijenje, jer bi u zemljama koje drže do tradicije turističkog proizvoda i samo iznajmljivanje brenda „Sveti Stefan“ mnogo više koštalo. Osim ako neko nije mislio da će ratovi iz devedesetih trajati dovijeka.
Izlišno je ponavljati divnu i stoga tužnu priču o negdašnjem Svetom Stefanu i Miločeru. Sadašnji zakupac sa svojih 50-ak smještajnih jedinica sasvim izvjesno ne može ostvariti profit koji bi bio adekvatan njegovim ulaganjima, čak i kada bi nekoliko mjeseci bio dupke pun, sve uz astronomske cijene smještaja. Uostalom, vrlo brzo se pokazalo da su mu potrebni drugi „ventili“ za punjenje, u vidu „privremenih“ objekata, smanjenja cijene zakupa i produženja vremena zakupa. U konačnici će izgleda doći do betonizacije i izgradnje vila za tržište. Slikovito rečeno, ideja je da se novim projektom u ovaj izuzetni park prirode, arhitekture i kulturnog pejzaža, ulije betona za gotovo pedest hiljada kvadrata objekata - upravo koliko TQ plaza ima sa svim spratovima, ili više od cijelog Starog grada u kojem je nekada živjelo više od hiljadu stanovnika. Na djelu je patologija majušnih, sirotinjskih stanova, pa će i ovaj naš zajednički „stan“ na kraju do posljednjeg kvadrata biti betoniran i zatrpan ružnim „namještajem“ jedne pogrešne procjene.
A prije nego što dođe ono što očito do’di, možda nije na odmet prisjetiti se da je nekadašnja socijalistička vlast Crne Gore ipak znala šta znače nacionalno dostojanstvo i poštovanje nasljeđa. Zbog toga su sve dvorove i kraljevske rezidencije namjenjivali narodu, odnosno proglašavali su ih javnim dobrom.
Struka odmah navodi primjere: dvor na Cetinju, dvor na Topolici u Baru i dvorac u Nikšiću su postali muzeji, dvorac na Kruševcu u Podgorici je postao galerija, uz gradski park za narod. I svi rezidencijalni objekti i ambasade su postali javna dobra. U nekadašnjoj italijanskoj ambasadi je Centralna biblioteke Đurđe Crnojević, kao i u nekadašnjem Francuskom poslanstvu. U Ruskom je Likovna akademija, a u Engleskom Muzička akademija… Miločer je socijalistička vlast čuvala za sebe i za visoke goste pred kojima je tako reprezentovala i narod koji je predvodila. A i narod je u međuvremenu slobodno mogao da šeta miločerskim parkom i uživa u njegovoj ljepoti.
Poznati arhitekta podsjeća da i kada su prostor beogradskog Dedinja zgrabili ratni profiteri sa Solunskog fronta i iz Prvog svjetskog rata, njihovi sinovi i unuci, školovani na Sorboni i u Beču, izgradili su Dedinje koje nije imalo manu i koje je moglo biti biser u svakoj evropskoj državi.
Nisu, kaže, ni solunski ni socijalistički učitelji baš bili „za bačiti“, pa su današnji vlastodršci i od njih mogli učiti. Zapanjujuće je kako vlast koja u ovoj državi traje decenijama nema dovoljno stila niti umije da uživa u ljepoti. Zapanjujuće je kako se sve lijepo zatire i kako nikome ne pada na pamet da djeci treba pokazivati ljepotu kako bi izrastala u samosvjestan narod kojem se i na taj način mora otvarati mogućnost životnog uspjeha. Zbog toga je jedini zaklučak struke sumorno podsjećanje da „ovi sada svojim sinovima ostavljaju mrtve stanove i mrtve gradove“.
Zato je projekat „Miločer“ naša faustovska dilema, možda čak „Valpurgijska noć“, kojom se dijabolično i trijumfalno zatire crnogorsko primorje. Nakon Miločera ništa više neće ostati. Sve će konačno moći da prekrije noć bezumne pohlepe, koja drži da se novcem kupuje baš sve, pa i nacionalno dostojanstvo i elementarno građansko samopoštovanje.
Po svim svjetskim kriterijumima Miločer je trebalo da bude spomenik prirode, spomenik arhitekture i kulturnog pejzaža. Nije na odmet podsjetiti da park oko Versaja danas ima čak petnaest hektara više nego prije revolucije i nikome nije palo na pamet da ga betonira. A našim studentima arhitekture je držao predavanje jedan ministar koji se u arhitekturu ne razumije i mirno zaključio da „Budvu treba pustiti da propadne do kraja“. Izgleda da će ga konačno i poslušati.
Bonus video:
