Do juče nisam ni znao da postoji crnogorska vojna industrija (ustvari - niti bilo kakva industrija), a sada je to moj omiljeni dio bezbjedonosnog sektora ili kako se to zove. Jer, tamo izgleda rade - duhoviti ljudi. Da eksplodiraš od smijeha. A kako najnovije Galupovo istraživanje pokazuje da spadamo u narode nenaklonjene smijehu, ovo mi budi slabašnu nadu da stvar nije sasvim izgubljena.
Na koncu ime ima i još jednu zvučnu asocijaciju na jedan čuveni (anti)ratni film, legendarni M.A.S.H. (Robert Altman, 1970). Ipak, sumnjam da su kumovi imali u vidu Altmana i američki film.
Ime Mašan je spektakularno izabrano. Priziva i Mašana, jednog od najživopisnijih likova predreferendumske kampanje. To je onaj što su ga zazivali da „prelomi u glavu“. Između ova dva Mašana, bojim se, staje cijela Crna Gora.
Mogućnosti imenovanja su neslućene: zolja Milodarka ili pištolj Gorka, tenk Strahinja, top Todor (što ne zna đe udara), kasetna bomba Mirčeta... Hoće li neko oružje dobiti i ime iz tzv. manjinskog korpusa - višecijevni bacač Adnan ili mitraljez Paljoka. Dobro zvuči. Da se nikome ne kriva.
U svjetlu najnovijih događaja ozbiljno se preporučuje i ime Erogen. Ali to mora za neko posebno oružje. To ime bi najbrže ušlo u pop kulturu - nudilo bi mogućnost za redizajniranje termina „erogena zona“. Držim da bi u imenovanju valjalo uvažiti i LGBT populaciju. Makar jedna bomba, i to najjača (ona što razara malograđanski mentalitet koliko i građevine), da se zove Cimbo. Po najhrabrijem Crnogorcu novijega vremena. Ili bar da je neko oklopno vozilo ofarbano u dugine boje. Da imamo vojnu industriju koja je gay friendly. Srećna država, ako mene pitate. (Cinizam vlasti bio bi da to vozilo pošalju da rastjera demonstrante. Uz dobru muziku sa razglasa to bi se pretvorilo u žurku.)
A sve to bi unijelo jednu ljudsku toplotu ali i osoben personalitet u naše oružje. Mada, koliko će ih proizvesti, bojim se, mogli bi svakom primjerku da daju vlastito ime. I da se ne ponavljaju. Mimo imena (to je dio koji je duhovit), priča o Mašanu je i poučna. Objašnjava današnju Crnu Goru. Ima, naime, nešto duboko prevarantsko što je u temeljima današnjeg crnogorskog mentaliteta. Zato je tako tanušna granica između heroja i lopova u ovom društvu.
Proizvedeno oklopno vozilo? Kao da niko ništa ne zna. Priča se o proizvedenom vozilu premda je riječ po svemu sudeći o prototipu, ako se i tako meže nazvati, koji je nastao u nekoj radionici. Kada se vozila proizvode u fabričkim halama postoje neka pravila, neka logika. Ovdje je sve to preskočeno, ali nikoga i ne zanima... Da nije informativnog i lucidnog Lukovićevog teksta za većinu populacije Mašan bi bio - gotova priča. I još jedan veliki uspjeh mediteranskog tigra. Kad prođe neko vrijeme, pa se, recimo, ispostavi da je i ovo bilo samo još jedno crnogorsko Potemkinovo selo, niko se neće ni sjećati Mašana. Do tada će još ko zna kakva priča - poput ukrajinske čokolade, cetinjskog stadiona ili arapskih kula i gradova - zauzeti Mašanovo mjesto u srcu crnogorskog građanina.
Ali ta vrsta prevarantske logike ne mora biti potrošena samo na jedan ovakav slučaj. Možda sjutra možemo napraviti i kakav sportski kupe Periša, a zapravo - bio bi to prerađeni porše...
Mnogo tako lijepih dešavanja moglo bi postati dio naše tzv. stvarnosti, samo ako dovoljno naučimo od Mašana. Ali, dio priče bi mogao biti i uznemirujući... Osnovno pitanje - što će nam Mašan? Čitamo da je stiglo i šest oklopnih Njemaca (A Njemac što napravi, to ti je napravljeno, kako kažu stari Piperi) pa je još neobičnija geneza Mašana. Koji, kako sam shvatio za bitku ne vrijedi, ali bi na ulici bio - vrhunski autoritet. Pa ubuduće kad se nekom desi što i Miju Martinoviću ne bi bilo problema da se kaže ime. Kako je sve počelo? Dođe Mašan...
Bonus video:
