Pjevao je Vito Nikolić: „Zaboraviše me, tugo, drumovi./ Odavno ni jednog da navrati./ Bjelina mi vid umori./ Stigoše me spori sati“.
A stari Gusinjani, Hilmo Čekić, Bajro Hot, Kamer Hasanđekić i Rustem Balidemić, rekoše mi jedaman: „Put, pa sve drugo! Put je za nas spas. Seljak više voli dobar put nego fabriku! Dobar put je oduvijek predstavljao simbol napretka“.
Drumovi crnogorski, sve do kraja pedesetih, u makadamu; kao presušeni potoci. Jedino parče asfalta bilo je ponad dvorca u Miločeru, da se kraljici prašina ne diže.
A kad krajem tridesetih godina prošlog vijeka, kraljica dojezdi u Miločer, beogradska Politika donese vijest: “Juče se kraljica isprcala sa posadom broda…” Čuvena štamparska greška.
Namjerno ili ne, tek, neki “vragolasti” slovoslagač, ne baš omiljenoj kraljici, umjesto: “iskrcala”, tutnuo je: “isprcala”.
Saobraćaj najveći problem
Dugo je samovalo to parče asfalta, kod Miločera. A onda, 22. septembra 1959. u pljevaljskom hotelu Tara, Tito reče: “Možda nikad nisam bio toliko uvjeren kao sada da saobraćaj predstavlja najveći problem za Crnu Goru. U ovim brdima vijugave i uske ceste ne mogu poslužiti bržem i jačem privrednom razvitku. Zbog toga je ovdje potrebno pojačati saobraćajna sredstva, u prvom redu željeznička…”
Šiknula je ubrzo Jadranska magistrala. Gradila je puteve i omladina. Devetnaest hiljada brigadista iz Crne Gore i Jugoslavije izgradili su 1964. za sedam mjeseci magistralu od Kolašina do Bijelog Polja. Skovali pjesmu: “Kunemo se voljenom Maršalu, gradićemo Jadran-Magistralu”. I: veselo žmari Tara, opjevana volšebnica, zabrađena asfaltnom trakom.
Na Žabljaku, 7. avgusta 1970. Tito je opet govorio o crnogorskoj saobraćajnoj infrastrukturi. “Založiću se da se pomogne durmitorskom kraju, naročito u pogledu izgradnje puteva, bez kojih je nemoguće razvijati privredu, naročito turizam koji je ovdje prioritetan”, kazao je tada Tito. “Što prije treba rekonstruisati put Mojkovac-Žabljak. Treba vidjeti na koji način zajednica može ubrzati izgradnju pruge Beograd-Bar. Crna Gora je preporođena i vi imate mogućnosti da još brže idete naprijed. Kod vas posebno postoje uslovi za razvoj turizma. Ali, vaše ceste su preuske i preslabe da bi apsorbovale toliki broj automobila koji svakodnevno pristižu. Moraćemo čim prije riješiti da se započeto završi, jer što se dulje gradi to je skuplje…”
Drugovanje s mostovima
Već u decembru 1972. spojena je metalna konstrukcija džinovskog mosta na Maloj rijeci.
I: podsjećanje. Vjetrovitog 17. decembra 1972. stojim na ovom mostu, s radnicima beogradske Mostogradnje, slaveći premošćenje Male rijeke. Radnici, navikli na vjetar i visinu, veru se s lakoćom uz čeličnu konstrukciju. Jedan pjevuši onu Bilkićevu: “Ne žali je, druže moj…”
“Navikao sam da drugujem s mostovima, da visim nad ponorima rijeka”, priča mi korpulentni brkajlija Milomir Tadić, rukovodilac montaže. “Nije bilo lako izgraditi ovaj most. Klimatski uslovi su dosta nepovoljni. Jak sjeverni vjetar dojuri začas s Vjeternika. No, uspjeli smo; pa smo neizmjerno radosni. Niko od nas nije koristio godišnji odmor; uskoro idemo na kolektivni odmor, a zatim ćemo opet doći, kako bi tokom marta konačno završili most”.
Sunčanog 29. maja 1976. u 11,15 časova, na svečano ukrašenu titogradsku željezničku stanicu, ušetao je Plavi voz s Titom i tadašnjim najvišim partijskim i državnim rukovodiocima Jugoslavije, republika i pokrajina. Na dočeku sto hiljada ljudi! Pruga Beograd-Bar puštena je u saobraćaj. Generacije su sanjale taj dan; maštale, priželjkivale…
Svojevremeno se vojvoda Gavro Vuković, crnogorski ministar inostranih poslova, zalagao da realizuje ideju o izgradnji transbalkanske željeznice od donjeg toka Dunava do Jadranskog mora, odnosno Bara. Vodio je razgovore s francuskom i italijanskom vladom, italijanskim kraljem Vitoriom Emanuelom i s ruskim poslanikom na Cetinju, jer je bio svjestan velikog značaja koji bi ova željeznica imala za Crnu Goru. Italija i Francuska smatrale su da projekat može biti od velike ekonomske koristi za balkanske narode, a naročito za Crnu Goru. Ruska vlada, međutim, odbila je da pomogne ovu ideju, jer je, kako je zabilježio vojvoda Gavro, smatrala da Crnoj Gori ne treba ekonomski razvoj, već da ostane patrijarharni vojni logor… Poučno.
Neopravdane kritike
Kao što danas ima kritičara autoputa Bar-Boljare, bilo je i onih koji su se protivili izgradnji pruge Bar-Beograd.
U Zelenom salonu kultnog titogradskog hotela Crna Gora, na svečanom ručku, 29. maja 1976. Tito je rekao:
“Mi smo pošli iz Beograda da isprobamo ovu prugu, i to sa cjelokupnim jugoslovenskim rukovodstvom, sa predstavnicima republika i Federacije. Htjeli smo pokazati da nisu bile opravdane one kritike na našu adresu kada smo mi tražili da se ta pruga izgradi! Odluka da izgradimo prugu danas je potpuno ostvarena”, naglasio je Tito. “Mi smo sada provjerili tu prugu, i mogu da kažem da je sve išlo odlično. Dakle, to je velika zasluga naših graditelja, radnika, tehničara i inženjera, svih onih koji su svojim umnim i fizičkim sposobnostima savladali i tako teške probleme koje je nametala izgradnja ovakve pruge. Divili smo se zaista tom grandioznom djelu…”
Stogodinja želja crnogorskog naroda je ostvarena. “Pruga snova” je stigla, a Crna Gora premrežena savremenim putevima…
I: reče Vito Nikolić: "Pjevaju u meni drumovi snažni,/ drumovi dobri ko dlan očin...“
Bonus video:
