Za Dan nezavisnosti premijer je zamjerio građanima zbog toga što smatraju da imaju pravo da na svakoj plaži „razapnu ćebe za sunčanje“. Nekada nije bilo ograđenog mora, a najvjerovatnije su slično ćebe koristili svi roditelji generacije kojoj i premijer pripada
Negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka u gradu-hotelu Sveti Stefan dogodio se incident. Bogati bračni par sa kćerkom neočekivano je prekinuo boravak, a zabrinuti domaćini su požurili da saznaju ko je u lancu usluga zatajio. Sve je bilo na najvišem mogućem nivou, govorili su gosti - i hotel i osoblje i priroda i vrijeme. Na kraju su ipak otkrili razlog. Jedan mladi konobar se nakon radnog vremena pojavio na terasi hotela i pozvao njihovu mladu kćer na ples. „Mi plaćamo visoku cijenu kako naša kćer nikada ne bi došla u priliku da upozna nekog konobara, a kamoli da sa njim pleše“, objasnili su roditelji i napustili Sveti Stefan.
Neću da kažem da je mladi konobar najpoznatijeg hotela bivše države bio baš profesionalan. Ipak, za mene je ova priča oduvijek bila mnogo više od anegdote. Bila je to priča o samopoštovanju, o vjeri da kao ljudi imamo isto pravo na pristup mogućnostima. Upravo takvo stanje duha uzdiglo je nekadašnju zajedničku državu, daleko više nego što je to kasnije ostvarila bilo koja od novih nacionalnih država na ovim prostorima.
Do sedamdesetih je u Crnoj Gori očekivani životni vijek građana već bio povećan za sedamnaest godina. Studiralo se i učilo, a rad i diploma kao garancija znanja, bili su zaloga budućeg uspjeha u životu. Nicali su hoteli i fabrike. Samo u hotelu Sveti Stefan je bilo zaposleno četiri stotine radnika, mahom mještana, ali i iz drugih krajeva države. Titoistički socijalizam je dozvolio i ograničenu privatnu inicijativu. Svi zajedno su stvarali, učili, ulagali, fascinirali goste koji su otkrivali Crnu Goru. Nakon isplaćenih troškova poslovanja, ostajao je i značajan profit. Grad Sveti Stefan nije bio zatvoren za građane, baš kao ni njegove predivne plaže. (Toliko o lažnoj dilemi između visokog i masovnog turizma, odnosno onoga turizma koji donosi benefite manjini i onog koji pokreće preduzetnički duh mnogih građana.)
Imali su tada naši građani pravo da odu na bilo koju plažu i da prostru svoje ćebe za sunčanje. Najvjerovatnije su slično ćebe koristili svi roditelji generacije kojoj i premijer pripada. Bila je to generacija kojoj je nebo bilo granica, iz koje su sposobni, iako siromašni, ipak uspijevali da se probiju do vrha. Teško je to zaboraviti, pa ipak je premijer u intervjuu uz Dan nezavisnosti s „pravednim gnijevom“ govorio o tjeranju investitora i o tome kako je teško objasniti „našem građaninu da ne može gdje mu baš padne na pamet razapeti ćebe za sunčanje“, jer neko treba da napravi hotele u zaleđu koji će obezbijediti radna mjesta za stotine naših građana.
Zakon o morskom dobru je u Crnoj Gori mogao biti donesen upravo zato što je garantovano pravo pristupa i zadržavanje najvrednijih resursa u svojini svih građana. Nikome na pamet nije padalo da ogradi more, jer su još bili očuvani osjećaj vlasništva i socijalistički ponos. Kada je premijer, u mladosti, govorio o jednakim mogućnostima i kada su kritikovane „jagnjeće brigade“ socijalističkog režima, zaista se moglo učiniti „da zvezde padaju“. Šta se to sada dogodilo i gdje je nestao zanos napredne ljevičarske ideje koja ga je uzdigla na čelo države - teško je objasniti.
Možda će ova vlast odista prodati sve crnogorske resurse i učiniti da njeni građani ubuduće „ćebe mogu razapeti“ samo oko kontejnera. Možda se među Crnogorcima i Crnogorkama više nikad neće pojaviti onaj nepokorni duh mladog konobara kome je nebo bilo granica. Isti onaj duh kojemu je u počast, na sasvim drugom kraju svijeta, snimljen mjuzikl Kosa. I ona sjajna scena kad se glavni junak penje na sto i razbija u paramparčad malograđanski duh bogataša koji, u krajnjem slučaju, nisu ni spremni da za svoju zemlju podnesu bilo kakvu žrtvu.
I kad smo već kod jednakosti, nije zgoreg pomenuti da je socijalizam mnogo više dao Zapadu nego što je ostavio Istoku. U utakmici koja se između njih vodila, Zapad je na vrijeme shvatio šta za ekonomiju znači duh jednakosti (čak i uz sve mane takozvane diktature proletarijata). Zato se Zapad još snažnije demokratizovao, a najbolji su se približili modelu socijalne države jednakih mogućnosti. A kad se socijalizam raspao, Zapad se prevario u računu, pustio kapitalizam „s lanca“ i izazvao ekonomsku krizu svjetskih razmjera, kojoj još niko ne nalazi lijeka. Za njom je na scenu stupila fašizacija, koja poput gangrene sve više razara zemlje i narode i rehabilituje najgore pokrete i zločince.
Oni koji svojoj djeci mogu obezbijediti ne samo ćebe već raskošne ležaljke u hotelima sa sedam zvjezdica, morali bi da se sjete da zemlju ne dižu iz pepela samo strani investitori. Uostalom, i pored zamašnih svota, za sada su oni donijeli dobrobit samo upadljivoj manjini. Većina građana i građanki je iskusila nezaposlenost, iseljavanje, ugroženo zdravlje i opštu nesigurnost. Većina je „smotala ćebe“ i tiho se povukla sa najljepših dijelova voljene države. Čak su postali ubijeđeni da ih ne zaslužuju i da im te ljepote više ne pripadaju. Tako se slomio duh u čovjeku i duh u narodu, bez kojih nema ni budućih pregnuća, ni preduzetništva, ni ekonomskog uzleta.
Upravo zato Crna Gora i njeni građani moraju da sačuvaju pravo na „svoje ćebe“, pravo na svoju zemlju i njene ljepote. Moraju da sačuvaju osjećaj dostojanstva i da imaju jednak pristup mogućnostima. Makar usput i „izgubili ponekog gosta“, za građane bi bilo bolje da podsjećaju na onog mladog konobara kome je nebo bila granica. Slava mu.
Bonus video:
