Prisjetimo se nakratko evropske socialdemokratije druge polovine prošlog vijeka. Politički pokret koji je za cilj imao reformisanje kapitalizma. Stremio ka državama većeg socijalnog blagostanja i pravednijoj društvenoj raspodjeli. Sjetimo se suživota slobodnog tržišta i državnog ekonomskog intervencionizma. Uspostavljanja ravnoteže između javne i privatne svojine. Sjećate li se Vilija Branta, Ulofa Palmea, Gru H. Bruntland, Fransoa Miterana, Filipa Gonzalesa...? Sjećate li se dostojanstva njemačkih, švedskih, norveških, francuskih, španskih radnika i građana? I tadašnjih naših!
Pokušajte za čas da ih uporedite sa našim demokrato-socijalistima i socijal-demokratama. I našom ekonomskim stvarnošću poslije decenijske vladavine ovih „socijalista“ Crne Gore. Nemoguće, ni u snu.
U snu bi možda moglo biti da pokojni švedski premijer Ulof Palme hitro istrčava iz blindiranog audija ispred stare zgrade vlade u Podgorici, desnicom grabi dodatu aktovku, a ljevicom prislanja mobilni na uvce (baš tada, zađavola, zazvoni) uz istovemeni kez udesno. Za svaki slučaj. Možda su tu kamere i reporteri izvjestioci. Hitro utrčava u partijske prostorije i bači pogled ka slikama na zidu. Kroz bjeličastu izmaglicu snoviđenja naziru se likovi DPS i SDP kolega i saboraca iz socijalističke internacionale. Svi na biciklima ili džogiraju, ili su na plažama. Furaju zdrave stilove života. Idu pješke na posao. Ulof za to nema kad. Na sve strane proslave, festivali, slave i litije, investitori i partneri sa raznih kontinenata i ostrva. Brojna službena putovanja. Baš im zavidi. On neće stići da vidi svijeta i koncerte Hajd Parka i Nešvila.
Teško da i san može biti tako nestvaran. Volio bih da na junskim kongresima naši socijalisti zamijene uloge sa gore navedenim istorijskim ličnostima i njihovim programima. Jasno je da to nije moguće ni zbog istorijskog ni vremenskog konteksta. Još više zbog ovonaših ličnosti koje ne mogu doživjeti toliku transformaciju. Uostalom, i da to odglume odavno su izgubili kredibilitet i naše povjerenje. Suviše su očigledne promašene privatizacije, raslojavanje, siromaštvo i bijeda stanovništva da bi mogli vratiti nepravedno uzeto i obrukano ime evropske socijaldemokratije. Evropske socijaldemokratije koja je sarađivala sa sindikatima i oslanjala se na njih, a ne upirala da ih kontroliše, korumpira i degradira.
Šta je uopšte više koga briga ko će pobijediti na predstojećim junskim kongresima? Šta ovi lokalni socijal upravitelji još mogu ponuditi sem više neoliberalizma i rasprodaje resursa? DPS zajedno održava puki partijski i lični interes, dok je SDP odavno uništen. Ostalo je samo na razne načine korumpirano rukovodstvo. Najviše - položajima. Imate tu i ljude koji nijesu za avione i kamione, ali vole službu, aktovke i TV nastupe. Vole kišobrane zataknute za kragnu dok šeću selom i sazivaju partijske sastanke da išćeraju SSSR iz Čehoslovačke. Neprimjerni uticaj DPS-a na rukovodstvo SDP-a traje poodavno i mogao se, donekle, pravdati borbom za državnu nezavisnost. Već predugo je providna i društveno štetna njihova „politika“. Već deceniju imamo udbaškim metodama i ličnim interesima slomljeni SDP. Kod njih korupcija, iako i takvu ne isključujem, ne mora obavezno biti u novcu i nekretninama. Profil vrha ove partije ukazuje da se tu češće radi o narcisoidnosti i potrebi da se nešto pitaju. Da nose lap topove i "slikaju se za novine". Istorijska je slučajnost da su posljednju deceniju bili bitan dio nekompetentne, ekonomski i društveno neodgovorne vlasti.
Važno pitanje je šta će prevareni članovi i simpatizeri SDP-a učiniti? Vole li i demokratsku ili samo nezavisnu Crnu Goru? Moramo li svi da plaćamo toliku cijenu njihovih slabosti i zabluda?
Oko SDP „slučaja“ jedino DPS misli da zna šta čini. Zadržati što više njihovih glasača u orbiti vladajućih interesa i tajkuna. Iskontrolisati ih da bi što manje kompromisa morali praviti kada, kako misle, budu morali sastavljati neku novu vladu. Doduše, to je prilično očajnički potez. Potrebnije im je da svojim glasačima opravdaju ovo zajedničko nasljeđe nekom novom spasonosnom idejom. Jasno je, i čini mi iskreno zadovoljstvo, da je u DPS-u ranije bilo takvih ideja i postignuća koja su, vješto i opravdano, računala na svijest većine crnogorskih građana (mir u Crnoj Gori, uvođenje DEM, dostojan odgovor na poniženja CG od strane Miloševića, Koštunice i sličnih, obnova nezavisnosti, evroatlantske integracije...). Ali dosta toga je prošlost kao i tradicionalna evropska socijaldemokratija. Stvarnost je nepravednim načinima stvoreno društveno raslojavanje, korupcija, sprega kriminala i dijela vlasti, egzodust mladih i obrazovanih, nezaposlenost, primat uskopartijskih interesa, svjesno kreiranje prevage poslušnih a ne sposobnih, ogromni dugovi... Ko će sve nabrojat'? A da, zamalo zaboravih još važeću formulu dugoročnosti ove vlasti: spremnost na saradnju sa svim i svačim i truli kompromisi. Grubo ubijanje kreativnosti i progresa društva.
Čudi me kako mislioci vladajućih partija nijesu ranije predvidjeli da će doći dan kada moraju otići? Da svoje ponašanje na vrijeme upriliče. Predugo niko ni za šta ne odgovara, pa sve ide na nejaka pleća obespravljene sirotinje i kredibiliteta obnovljene države. Koje li sirotinja vjere i nacije bješe?
Kreatori ovakve Crne Gore su imali istorijsku priliku da budu utemeljivači moderne Crne Gore. Ovako, treba pod hitno da odu prije nego svi zajedno propadnemo. Vjerujem da su dugogodišnjom saradnjom sa evroatlantskim partnerima stekli demokratski kapacitet da barem sa vlasti odu na cvilizovan način. U tome im na isti način treba pomoći. Ako išta vrijedimo? Ako ne mislimo da je ovo slučajno i nepravedno baš nas zadesilo. Da će samo po sebi proći. Kao groznica ljetnje noći.
P. S. „Kad bi neki ljudi skočili sa visine svoga ega na visinu svoje inteligencije, najvjerovatnije bi poginuli“. (Ingrid Divković)
Autor je koordinator GP URA za Herceg Novi; bio je diplomata (SFRJ) i direktor Instituta u Igalu (1992-1996.)
Bonus video:
