Deset godina bjesomučnog ratovanja kojim je region tzv. Zapadnog Balkana načeo XXI vijek i dalje nema pravni, politički niti društveni epilog koji bi omogućio izgradnju pozitivnog mira. Mi i dalje živimo u ratnom naslijeđu, post-ratnom nasilju i ratnim prijetnjama pred kojima ni danas, više od 20 godina kasnije, nemamo adekvatan odgovor. Što smo učinili da rat na ovim prostorima prestane da bude opcija? Što smo učinili da kao društvo ozdravimo?
“Tranzicija” je postala jedna od najfrekventnijih i najomraženijih riječi u četvoroimenom jeziku na kom se, s promjenljivom srećom, razumije većina stanovništva bivše Jugoslavije. Istovremeno, to je i dežurna mantra i izgovor regionalnih političara kad treba posložiti potrgane i nezarasle fragmente društvenog bića izmučenog ratnim i poslijeratnim nasiljem koje je na specifične načine i u najvećoj mjeri pogodilo žene na ovim prostorima. One su vraćene u tradicionalne patrijarhalne uloge, za rat i za dom raspoložive i u najvećoj mjeri objektifikovane, svedene na predmete veće ili manje vrijednosti u demonskoj razmjeni muške moći komuniciranoj direktno preko nišana ili posredno preko “nejači” nad čijim su hladnim ili oskrnavljenim tijelima “jaki” gradili mit o vlastitom “junaštvu”.
Žene su bile žrtve etničkog, militarističkog, seksualnog, političkog i ekonomskog nasilja za koje je institucionalni pravosudni sistem nije imao adekvatan i cjelovit odgovor. Čak ni pravična suđenja, kako ističu feminističke aktivistkinje, nisu značila pravdu za žrtve koje su često višestruko traumatizovane, nerijetko i tokom samih sudskih procesa. Zato se javila potreba za novim, alternativnim oblicima i modelima pravde koji bi preživjelima osigurao siguran prostor za svjedočenja, u punoj mjeri uvažio njihovo ljudsko dostojanstvo i pružio satisfakciju koju nisu mogle postići unutar institucionalnog pravnog sistema.
Tako je od 7. do 10. maja 2015. u Sarajevu održan Ženski sud - Feministički pristup pravdi, događaj koji je dugo, strpljivo i predano pripreman od strane mirovnih i feminističkih aktivistkinja i teoretičarki iz regiona, ali i iz cijelog svijeta, posljednjih više od deset godina. Ovo je, istovremeno, i prvi ženski sud na evropskom kontinentu.
Zašto sud? Ženski sud je metafora, inicijativa civilnog društva koja uzima formu suda kako bi stvorila prostor za svjedočenja žrtava i analizu konteksta u kom su se njihova stradanja desila. Ženski sud nam pomaže da razumijemo što se desilo i kako da živimo sa tim, kako da se to više nikada ne ponovi. On ne poriče značaj, učinke i uspjehe institucionalnog pravnog sistema bilo na nacionalnom, bilo na međunarodnom nivou, štoviše, izričito ih zahtijeva. Ne nastoji se postaviti kao njihova alternativa, već naprotiv, predstavlja komplementaran, vaninstitucionalni mehanizam za postizanje spore i prečesto nedostižne pravde za kojom vape hiljade žena.
Zašto ženski? Ženski sud predstavlja alternativni model tranzicione pravde kojim se uvodi rodna dimenzija u postojeće mehanizme ostvarivanja pravde, ovaj put na feminističkim osnovama. Zašto je to važno? Ponajprije stoga što su žene koje su preživjele različite oblike nekad ekstremnog, višestrukog i kontinuiranog nasilja u sudskim procesima bivale instrumentalizovane. Mnoge od njih su, prema vlastitom svjedočenju, svoje pojavljivanje pred sudom doživjele ponižavajućim i degradirajućim. One su od objekata nasilja postale objektima izvođenja dokaza, od oruđa rata postale su oruđem primjene prava, ne i ostvarivanja pravde. Njihovi glasovi su bivali kontrolisani, ograničeni, parcijalno korišteni, a njihova patnja ostajala je ili nepriznata i prećutana, ili suviše često izmanipulisana i zloupotrijebljena kao pogonsko gorivo istih onih politika etno-nacionalizma i kulturnog rasizma koje su bile uzrok njihovog stradanja.
Ideja ženskog suda jeste da obezbijedi siguran prostor za svjedočenja žena, za glasove obespravljenih i ućutkivanih, na njihovom jeziku i njihovim riječima, neprekidano, uz razumijevanje, saosjećanje, uvažavanje i podršku velikog broja žena, ali i muškaraca, koji ih slušaju. Svjedočenja preživjelih kao autentične, egzemplarne individualne pripovijesti nastoje se uvesti u kolektivno pamćenje tako što se odvijaju u kontekstu koji ističe i objašnjava njihovu političku relevantnost. Taj kontekst obezbjeđuju saradnice ženskog suda, ekspertkinje različitih oblasti koje koje formulišu načine razumijevanja onog što se dogodilo, čine vidljivim i politički relevantim iskustva i svjedočenja preživjelih, te izriču javne osude nasilja i povreda sistemski proizvođenih nad ženama na ovim prostorima. Ekspertkinje tako nisu nikakva ad hoc formirana porota koja bi sa visine isporučivala “presude”, već su učesnice decenijskog procesa organizovanja ovog događaja kroz koji su i same puno naučile i skupa sa svjedokinjama i aktivistkinjama radile na proizvodnji novih oblika znanja i novog koncepta pravde.
Najveći broj žena iz CG svjedočio je o ekonomskom nasilju nad ženama, jednom obliku strukturnog nasilja kojeg u kontinuitetu i bez izuzetka sprovode države nasljednice SFRJ prema svojim građankama. Rat je, kao što je jedna od ekspertinja naglasila, predstavljao predigru ekonomskom nasilju, univerzalnoj odlici post-jugoslovenskih država koje su umjesto očekivanog boljitka u posljeratnom periodu doživjele drastično osiromašenje i zastrašujuću prezaduženost. Ovo je postignuto procesom pljačkaške tranzicije koja je, umjesto da bude ekonomska osnova političke transformacije jednopartijskog sistema u sistem parlamentarne demokratije, postala paravan ratno-profiterskim elitama za prevođenje društvenog bogatstva u ruke onih koji su bili na vlasti i imali monopol nad privatizacijama. Najveću cijenu tranzicije i neoliberalne globalizacije plaćaju žene gubitkom svojih radnih prava, neplaćenim reproduktivnim radom i sve dubljim siromaštvom. Ovi zločini su uglavnom neprocesuirani, nekažnjivi i nerijetko sponzorisani od strane praktično privatizovanih država.
Od rata do rata žrtvama se manipuliše i one se nijemo gomilaju istom hladnom a zapaljivom logikom duga u krvi i licitiranjem ciframa, a zarad nekakve slobode i nekakve države. Patnje povrijeđenih a preživjelih i danas gore do neba, uvećane gluhom okolinom koja ih je trampila za nekakve slobode i nekakve države. Svjedokinje Ženskog suda nisu ćutale o tome. Naše je bilo da ih čujemo, o čemu su mediji uglavnom malo ili nimalo izvještavali.
Održavanje Ženskog suda u Sarajevu stoga i nije kraj nego osnova i podrška nastojanju da žene na prostoru nekadašnje Jugoslavije od objekata nad kojima je vršeno nasilje i primjenjivano pravo, postanu subjekti obnoviteljske, iscjeliteljske pravde i pravednije istorije kao nezaobilaznih preduslova održivog mira.
Bonus video:
