Živjeti u uvjerenju da ćemo ulaskom naše države u Evropsku uniju ili NATO živjeti bolje, opuštenije ili sigurnije, ravno je ubjeđenju da će naša iluzija tad postati stvarnost. Ponekad se pitam, slušajući medije i naše vođe, da li je veća laž koja nam se plasira ili naše vjerovanje u te iste laži. Bez sumnje je da ćemo kao članica ovih saveza imati određene benefite, ali prije svega zato što moramo odraditi određene procese, te zadovoljiti određene uslove da bi postali član. Upravo ti procesi moraju promijeniti našu svijest, kao prvo, a potom i naše zakone i njihovu potpunu implementaciju. Mijenjanje naše svijesti i implementacija zakona koji su isti za sve donosi prednosti, a ne faktičko stanje da budemo član nekog saveza.
Hajde da se malo poigramo. Činjenica je da je politika u Crnoj Gori dominantno zanimanje. Nekolicini ljudi profesionalno, većini amaterski. Ipak, kad bismo posmatrali intenzitet interesovanja za dešavanja, nesumnjivo je da je kod amatera on jače izražen. Ono što je meni interesantno i simptomatično je sljedeće: kada slušaš amatere - oni se bave velikim stvarima, globalnim temama, a kada slušaš profesionalce, one kojima bi to trebao biti posao - oni pričaju o nebitnim stvarima. Da li je ovo, u stvari, i dobar kriterijum za podjelu na profesionalce i amatere, ne njihovo zanimanje, rezultati i suština djelovanja, već forma i umješnost skretanja pažnje na nešto što nije bitno.
Gdje i kad smo izgubili osjećaj za odvajanje bitnog od nebitnog. Da li se to desilo slučajno ili smišljeno? Opštim propadanjem u posljednjih 25 godina nestali su i svi kriterijumi. Ono što je bilo zapisano da nije svojstveno Crnoj Gori desilo se. Tako je čojstvo i junaštvo o kome je pisano nestalo, a priče koje su o tome svjedočile postale su bajke. Kako nismo imali ni države, ni sigurnosti, ni bilo kog instituta koji je svojstven normalnim narodima, počeli smo ih praviti u iluzijama. Što je stvarnost bila lošija, to je naša iluzija bila veća. Vremenom smo se uživjeli u iluziju, toliko da nam se izmiješala sa stvarnošću. Sad nemamo ni čiste iluzije, a ni prave stvarnosti. Šta da uradimo, da raskinemo sa iluzijom ili sa stvarnošću? Radije bismo raskinuli sa stvarnošću, jer je iluzija ljepša, ali smo svjesni da će se ona ipak razbiti, te nam “mali” mozak nalaže da ipak ostanemo pri stvarnosti. Ipak mislim da nam je iluzija još potrebna. Stvarnost danas kod nas funkcioniše po principu uređenog haosa. Kako to - uređeni haos? Moralne vrijednosti koje se uzimaju zdravo za gotovo odnosno samo materijalistički, dovele su do toga da je i Država ostala bez skrupula (državu isto vode ljudi). Zakon funkcioniše onda kad nekom odgovara, ili ne funkcioniše kad nekom ne odgovara. Zato je to uređeni haos - uređen je za one koji zakon sprovode po svom nahođenju. Haos je za sve ostale.
Da bismo izašli iz ovog začaranog kruga, potrebno nam je manje intelekta, a više - volje. Ako upotrijebimo samo intelekt, jedina mogućnost koja se nameće je odlazak i napuštanje svega. A to nije rješenje. Onda, da bismo ipak opstali i kako tako poboljšali stanje, treba nam volje. Jake, čvrste i velike volje, koja bi započela duhovnu obnovu, uspostavljanje nekakvih normi i uređen sistem za sve. Svi mi ponekad sami za sebe pomislimo da smo nešto bitni, da svijet bez nas ne može. A suština je da smo mi mali ljudi koji prolaze, te ako svoj život ne upotrijebimo na valjan način i ne napravimo neko dobro djelo, biće kao da nismo ni postojali. Milijarde ljudi su prošli na ovom svijetu, a tek nekoliko stotina svijet pamti po dobrom. Ako svi kao pojedinci damo neki svoj mali doprinos, možda uspijemo da one priče koje su postale bajke sa početka teksta, vratimo u stvarnost. Možda učinimo da Crna Gora bude kao ona iz priča.
Zato pored pitanja kada ćemo ući u EU ili NATO ja pitam - kada ćemo ući u tu i takvu Crnu Goru?
Bonus video:
