Sigurno vam se u životu dogodilo da vam je dosta i da ponekad poželite da vas svi ostave na miru - i šef i bračni parter i cendrava djeca i dosadni susjed, pa čak i vjeran pas. Što ste učinili? Najvjerojatnije ste zalupili vratima sobe i nakratko odahnuli. I vjerojatno niste odmah zatražili državljanstvo u drugoj državi, iako vam je puna kapa svega.
Ali sada imate i tu mogućnost. Dapače, nove male državice u susjedstvu, a možda čak i na teritoriju Hrvatske, niču kao gljive poslije kiše. Nema ni mjesec dana da je osnovana Slobodna Republika Liberland, pa odmah zatim Kraljevina Enklava, a najnovija se tvorevina zove Pingvinland. Nema razloga da se sutra ne pojavi Nigdjezemska (za one starije, Nedođija), sve zajedno sa ocem nacije Petrom Panom i predsjednicom Zvončicom.
Novi fenomen “mikronacija” dobio je puno prostora u medijima, gotovo bi se moglo reći da je u neku ruku - kao i sve danas - medijska tvorevina. Za pronaći državu Liberland potrebno je poznavati geografiju. Naime, na Dunavu, gdje Hrvatska graniči sa Srbijom, postoji riječni otok veličine 7 četvornih kilometara zvan Gornja Siga. Osim polusrušene napuštene kuće i drveća, tamo nema ničega. Ovaj teritorij jest sporan, ali ne potražuje ga ni jedna zemlja. Osnivač, češki aktivist i političar Vit Jedlička kaže da je ozbiljno istražio međunarodne zakone i mogućnosti osnivanja državice. Jedno je sigurno, na taj je način dobio svjetsku medijsku promociju, što mu je svakako dobrodošlo.
Iako mu obje susjedne države policijom priječe pristup, ipak je više od 300.000 ljudi zatražilo državljanstvo.
Vit je svoju mikrodržavicu zamislio sasvim zgodno. Njegov moto je “Živi i pusti druge da žive”, na zastavi i grbu je ptica, voda i drvo jabuke. Naravno da stanovnici neće plaćati porez, a bivši komiji, naciji i krimosi nisu dobrodošli. Službeni jezici su češki i engleski, a osnivač tvrdi da ima ozbiljne financijere. Pa zašto da čovjek ne zatraži državljanstvo u tako idealnoj zemljici, makar joj zasad imao tek virtualni pristup? Barem da kad je frustriran može otputovati u mašti. Uostalom, nikad se ne zna - površinom je veća i od Vatikana i od Monaka koji imaju dosta stanovnika!
Ili je, ako volite pseudosrednjovjekovne fantasy filmove i serije, možda bolje zatražiti državljanstvo u Kraljevini Enklavi Poljaka Wrona? Doduše, veličina ove mikronacije mjeri se u četvornim metrima, a ne kilometrima: kraljevina ima 100 kvadrata i zapravo na nju ne bi stao ni kraljevski zamak, iako već ima 134 građana. Nalazi se na granici Hrvatske i Slovenije, navodno opet na “ničijoj zemlji” između Brezovice pri Metliki i Brezovice Žumberačke, u upotrebi je pet jezika, i kineski, a moto Civis totius mundi. Reklamira se kao najmanja zemlja u Europi. Niti ovoj kraljevini ne nedostaje publiciteta, tako da se čovjek pita nije li to bio i jedini cilj obaju osnivača?
O Pingvinlandu se još ne zna puno, ali je izvjesno da će i ova država in spe dobiti pažnju medija i potencijalnih državljana.
Sve me ovo podsjeća na sedamdesete, kada je moja generacija također sanjala o bijegu na pusti otok na Jadranu, ili pak napušteno imanje u Istri. Otići iz grada u prirodu, okružiti se prijateljima, obrađivati zemlju i baviti se umjetnošću, to je bio cilj. Neki su stvarno probali eskapizam, ali nisu dugo izdržali. Bojim se da su struja, topla voda i grijanje igrali veliku ulogu. S druge strane, takva mala izolirana zajednica već postoji: islamske zajednice Vehabija blizu sela Gornja Maoča u BiH. To je država u državi u koju institucije BiH nemaju pristupa.
Ne vjerujem da novi osnivači državica imaju sve to na umu, a i zašto bi kad još nemaju stanovnika nego virtualnih. Nemaju ni naselja, pa su njihove brige utoliko manje.
Treba reći da ni jednu od tri nove države okolne zemlje ne uzimaju s ozbiljno, a Europa još nije posve svjesna ovog novog usitnjavanja teritorija bivše Jugoslavije, nove “balkanizacije”, ali bez rata. A to je šteta. Jer kad stavimo na stranu medijsku samopromociju, činjenica je da 300.000 ljudi zainteresiranih za ovaj novi fenomen nipošto nije mala brojka. Ona zahtijeva pažnju.
Radi li se tek o 300.000 veseljaka sklonih šali? Uzmimo da se radi samo o igri. No čak i ova igra ukazuje da bi ljudi željeli pobjeći u neki drugi svijet. Možda nisu od onih koji će protestirati na ulicama pa ovako - mada prilično infantilno - izražavaju nezadovoljstvo okolinom. Kao da željom za državljanstvom ne pokazuju namjeru za mijenjanjem sredine, nego tek za bijegom. Ali kad se ova nova vrsta eskapizma pogleda iz kuta izražavanja nezadovoljstva, ona postaje manje bezazlena nego što se to na prvi pogled čini. I daleko manje zabavna. Ljudi priželjkuju promjene, a ne nalaze snage za mijenjanje uvjeta u kojima žive i nemaju povjerenja da će to učiniti postojeće političke elite. Bilo da se radi o novoj zabavi, samopromociji, medijskom proizvodu ili svemu tome zajedno, bojim se da je ono što se da iščitati pasivnost. Ne vidjeti nadu u boljitak nego bježati u virtualnu Nigdjezemsku ipak je pomalo obeshrabrujuće.
jutarnji.hr
Bonus video:
