Početkom aprila, na putu za Zagreb, prvi put sam prošao kroz BiH, tačnije kroz istočnu i zapadnu Hercegovinu, Čapljinu i Stolac, a kako se u povratku sa autoputa moralo skrenuti kod Sv. Roka u Hrvatskoj, prošao sam i kroz Gračac, Obrovac i Benkovac. Prošlo je 20 godina, a ova mjesta i dalje nose pečat rata, dok izrešetane fasade naslućuju stravične sudbine ljudi odavde. Dvadeset godina je prošlo, a mladi koji stasavaju na stadionima u Beogradu, Mostaru, Splitu, Zagrebu, Novom Pazaru i Podgorici dokaz su da rane još nisu zaliječene i da je rat zatrovao i one tada još nerođene.
Sami smo 1991. započeli rat, svjesno birajući da žrtvujemo Srđana Aleksića i Josipa Reihel-Kira onome što će nastupiti u sljedeće četiri godine. Svijet nije ostao imun i NATO je prvi put nakon kraja Hladnog rata pokazao svoju novu ulogu.
Uz pomoć vojne sile, zaraćene strane su dovedene za pregovarački sto i uslijedio je Dejtonski sporazum koji je stavio tačku na besmisleni sukob koji nas je koštao života hiljada ljudi. NATO je tada sačuvao Sarajevo i Goražde od srpske vojske, ali i Banja Luku od Armije BiH i HV.
Godine 1999. NATO bomba je srušila kuću mojih babe i đeda, preko puta kasarne u Peći, nakon čega se nikad u nju nijesu vratili. Za rušenje te kuće, u kojoj sam proveo dobar dio djetinjstva do 1998, moji baba i đed nikad nijesu krivili NATO, koliko su krivili "svog" vojnika koji im je priprijetio da gledaju svoja posla i pušte ih da na miru pljačkaju njihove albanske komšije.
Kada spoznamo razloge i utvrdimo da krivicu za našu nesreću snose loše odluke naših političkih elita, bićemo možda svjesniji toga da je NATO intervencija bila posljedica, a ne uzrok te nesreće. I da nas je upravo prisustvo stranih vojnih sila preko misija SFOR-a, KFOR-a i EUFOR-a, spriječilo da dalje srljamo u propast. Rat je već iza nas i "taman smo nadomak smisla" i članstva u dvije organizacije koje će nam garantovati dobre osnove da se izborimo za političku i ekonomsku sigurnost, a mi oklijevamo. Po ko zna koji put sa druge strane slušamo argumente o panslavizmu, globalnoj nepravdi, američkom imperijalizmu i našoj misiji ili čemu već. Opet svjesno upadamo u zamku da u globalnoj politici budemo ispostava za potkusurivanje nekih krupnijih interesa, pretpostavljajući emocije zdravom razumu. Ne pristajem da moj grad i država budu žrtvom praznog ideološkog naklapanja o neutralnosti koja obično ide na ruku ruskim spoljnopolitičkim prioritetima. Ne želim da budućnost i bezbjednost moje zemlje bude kompromitovana za tuđe nacionalne interese.
Suprotstavljamo članstvo u NATO-u našim odnosima sa Rusijom, dozvoljavajući da nam ruske diplomate postavljaju zadatke u spoljnoj politici, a da se nijednim međudržavnim sporazumom nijesmo obavezali na to. Stvaramo atmosferu u javnosti da je svako ko podrži NATO po difoltu rusofob. Ja, kao ruski zet i otac poluruskinje i polucrnogorke vas u to razuvjeravam. U Rusiji sam proveo lijep dio života. U Rusiji imam porodicu, prijatelje i bivše poslovne partnere i toj zemlji želim sve najbolje. Kipru, Turskoj, Španiji ništa ne smeta što su članice NATO-a da privuku ruske turiste, zašto bi mi bili izuzetak? Jedino se nadam da će se ruske vlasti ipak dozvati pameti, prestati sa podrškom rata u Ukrajini i vratiti zajedničkom zadatku svih nas, a to je bezbjedniji i bolji svijet.
Bonus video:
