Reagovanje na tekst "Kome treba kompas?", autora Željka Ivanovića, Vijesti, 06. 05. 2015.
Žao mi je Željka Ivanovića. Toliko je postao osjetljiv da čak i navođenje činjenica smatra provokacijom. Tako je to uvijek sa onima koji su izgubili svoju slobodu. Iritira ih hrabrost slobodnih. Kritičko promišljanje vladajućih dogmi doživljavaju kao napad na sopstvenu ličnost.
Teško da bilo kome u Crnoj Gori nije jasno da je Ivanović čovjek na zadatku. Zadatak mu je da ne dozvoli da u Crnoj Gori stasa svijest o mogućnosti drugačije spoljne politike, spoljne politike koja bi vodila računa prvenstveno o interesima velike većine građana i građanki Crne Gore. Srećom, po Crnu Goru, izgleda da tom zadatku Ivanović nije dorastao. I čini se da će u periodu koji dolazi biti penzionisan od strane nalogodavaca sa druge strane Atlantika.
Ivanovićevo razumijevanje geopolitike je karikaturalno. Pominje Tursku i Grčku kao pozitivne primjere NATO integracija. Ne bih se čudio da ne zna ništa o grubim nasrtajima na demokratiju i ljudska prava tj. vojnim udarima u tim državama koji su sprovedeni uz saglasnost NATO obavještajnih struktura. Ivanović ne pominje ni likvidiranog turskog premijera Adnana Menderesa, ni grčkog premijera Džordža Papandreua Starijeg koji je umro u kućnom pritvoru, kao ni desetine hiljada nevinih žrtava NATO inspirisanog lova na "komunističke" vještice. Ne uklapa se to u zvaničnu storiju NATO-a kao prekaljenog borca za vladavinu prava i slobodu pojedinca.
Ivanović se, u stilu prizemnog i primitivnog novinarstva, bavi mojim privatnim životom, a ni jednom riječju nije pomenuo navode iz mog teksta o milionima eura koje su poreski obveznici odlukama kriminogene Vlade Crne Gore isporučili NATO lobistima Brusu Džeksonu i Rendalu Šonemanu da kuju Mila Đukanovića u zvijezde po Vašingtonu i Briselu. Takođe, nema u Ivanovićevom "kontrastavu" ni osvrta na to da bi ulaskom u NATO Crna Gora morala da duplira vojni budžet. Jasno je da bi to značilo još veće namete na ionako mizeran porodični budžet crnogorskih građana i građanki. Možda bi tada Đukanović deklarisao i struju i pijaću vodu kao luksuz. U tome mu i Ivanović, "(svjesno ili nesvjesno, sa grantovima ili ne)", vrlo prilježno pomaže.
Jer, inače, zašto bi Ivanović neutemeljeno napadao i neuspjelo pokušavao da omalovaži čelnike Pokreta za neutralnost kad vrlo dobro zna, pošto se (po njegovim riječima) "lično poznajemo", da smo nepokolebljivi protivnici Đukanovićevog režima? A ako se poznajemo, onda takođe dobro zna i to da sam, kada je Beba Popović napao novinara i fotografa Vijesti, napisao otvoreno pismo crnogorskoj javnosti i međunarodnoj zajednici u kome sam, između ostalog, rekao da je to "napad na jedno od fundamentalnih načela demokratije - slobodu govora i pisane riječi." Osudio sam "arogantnost i vulgarnost Popovićevog postupka", dodajući da to "nije izolovani slučaj iracionalnog pojedinca, već odraz koordinirane politike krugova bliskih režimu čiji je cilj sputavanje medijskih sloboda u Crnoj Gori i obračun sa svima onima koji ukazuju na koruptivno-kriminalni profil režimskog djelovanja." I opet bih, naravno, isto postupio jer se protiv sile i nepravde borim odakle god da dolazi. Međutim, dočekao sam da me sada Ivanović, čije sam zaposlene principijelno i javno branio od Bebe, bez ijednog dokaza i na osnovu imaginarnih konstrukcija, stvrstava sa tim istim Bebom?! To je čista zamjena teza kojom se pokušava sakriti nečista savjest.
Ovim se može objasniti i "čudnovata" pojava da dnevni list koji se reklamira kao "nezavisan" i "sa kritičkim stavom prema moćnima" nedavno na naslovnoj strani promoviše djetinjaste alegorije i petparačke metafore iz romana aktuelnog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova. Izgleda da je Ivanoviću naprasno postala važnija opsjednutost "putinofilima" u Crnoj Gori nego sudbina onog miliona eura kojeg je Lukšić kao ministar finansija vrtio jedanaest puta da bi vratio dug Đukanovićeve Prve banke. Zar ne bi bilo razumnije da se okrenemo našim crnogorskim autokratama, tajkunima i sveprisutnoj mafiji? Pitanje je zbog čega onda Ivanović ruši mostove u okviru širokog anti-režimskog saveza.
Nedaleko od mjesta gdje pišem ove redove, u Berkliju, živio je, poslije emigracije iz Evrope, Česlav Miloš. On se svojim bivšim prijateljima i saborcima iz poljskog državnog aparata "odužio" vrlo britkom analizom u knjizi "Zarobljeni um". Ima mnogo toga u ponašanju, nastupu i diskursu Ivanovića i njemu sličnih što me podsjeća na Miloševu analizu, ali je sada druga ideologija u pitanju. Mislim da je vrijeme za drugi tom te knjige. Hvala na inspiraciji, Željko.
Bonus video:
