U ove majske dane, kada obilježavamo sedamdeset godina pobjede nad fašizmom, prisjećamo se i odluka Drugog zasjedanja Avnoja, koje su imale dalekosežan značaj; dotadašnji uspjesi Narodnooslobodilačke vojske pretvoreni su u političku pobjedu.
Oslobođenje zemlje od fašističkih okupatora donosilo je novi život.
A Crnoj Gori je, tog 29. novembra 1943. u avnojskom Jajcu, vraćeno dostojanstvo, sa svim atributima države.
I: jedan od najistaknutijih vojskovođa u antifašističkoj borbi, Tito, za ručkom u starom, dobrom, nikšićkom Onogoštu, u prisusutvu Đoka Pavićevića i Nikole Kovačevića, kaže da su Crnogorci predstavljali jezgro Narodnooslobodilačke borbe. Crnogorci su učinili velika herojstva…
Dva pjesnika
Dva pjesnika crnogorska, partizani, prvoborci, Dušan Kostić i Radonja Vešović, beranski đaci, učesnici Trinaestojulskog ustanka, jednog od najslavnijih datuma u crnogorskoj istotiji.
- Bili smo oduševljeni zaključcima i odlukama Zasijedanja Avnoja - pričao mi je Dušan Kostić. - Osjetili smo da se to stvara država i republika, da je to izraz zrelosti naše revolucije. Da smo realno, i među našim saveznicima, postali stvarna i jedina antihitlerovska snaga u zemlji. Bili smo uzbuđeni, ponosni, vidjeli smo da nam je pobjeda na domaku. Značilo je to da naša maštanja počinju da dobijaju realnu formu, da sve naše dotadanje patnje i krv neće biti uzaludni. Sjećam se da sam treperio kad sam prenosio borcima odluke Zasijedanja, i pamtim da su po četama odluke bile oglašene veseljem i počasnim plotunima i to sasvim spontano, premda smo u tim časovima oštro “diskutovali” s Njemcima i ustašama: tukli smo se bili već nekoliko dana s njima po Šamarici i selima duž pruge Sisak-Dvor. Bilo je to iskreno slavlje. I mislim da je sve ono što je poslije toga datuma došlo bilo dalje razganjavanje revolucije, ispunjenje onoga što sam maštao i sanjao, doduše ne sve do kraja, katkada, ali znam da smo na čvrstom putu da se ostvari zaista. U najširem smislu, i moja poezija satkana je od najfinijeg tkanja onoga što je revolucija onda rekla…
Žrtve nijesu bile uzaludne
Da mi grob od rala sačuvaš perunikastim kamenom - pjevao je Radonja Vešović.
A kad prerano ode heroj Krsto Bajić, reći će Radonja: S kim ću da te čekam slobodo?
- Tada smo imali tri stotine hiljada boraca dobrovoljaca okupljenih kroz teške borbe, kroz istrajnost one ideje koja, evo, i danas pokrenuta najnovijim događajima kod nas rađa borce u svakom onom ko osjeća ono vrijeme, ko ga procjenjuje svjesno, kroz naša i svjetska zbivanja, patnje Vijetnama, kroz zločine u Čileu, kroz suecku opasnost - kaže Radonja Vešović. - Vrijeme je onda živjelo kao što i danas živi u onima koji su u mislima i na djelu prije svega prihvatili teškoće svoga vremena odlučno komunistički, partizanski…
Prva proleterska divizija se tada nalazila oko Jajca, Travnika i Bugojna.
- Poslije nekoliko dana maršovanja i noćnih prelazaka preko pruga i cesta kroz neprijateljske teritorije ušli smo u iskićeni grad - sjećao se Radonja Vešović. - Novembarsko veče, hladnoća sa izmaglicom, a po doksatima ćilimi, živopisno šarenilo naših parola, portreti Tita, Staljina i Lenjina i ulice pune partizana i mještana. Jedinice se okupile, stigli delegati, našli se znalci, ulice pravi “korzo”. Delegati u civilnim odijelima, probijali se nedjeljama kroz neprijateljske teritorije, preko neprohodnih planina, ljudi iz Vrhovnog štaba, sve je to davalo živost toj ozebloj varoši među brdima.
Prepoznao sam - pričao mi je Radonja - i naše glumce, slikare, muzičare: Ljubišu Jovanovića, Vjekoslava Afrića, Nikolu Hercigonju, Pregelja, Jožu Rutića, Miru Sanjinu, Junusa Međedovića, svi iz umjetničke ekipe Vrhovnog štaba. Prvi put sam tu bio u pozorištu, u našem, u pravom pozorištu. Davan je Gogoljev Revizor. Šta su tada značili za nas ti praznični susreti i dani Avnoja u Jajcu, može se shvatiti tek kad se zna prelomni karakter odluka tog zasjedanja. Bilo je jasno da se onaj naš stroj iz Rudog razrastao u regularnu armiju i da nam žrtve nijesu bile uzaludne…
I: avnojskim odlukama Crna Gora je opet postala - Crna Gora!
Svoja.
Bonus video:
