Zorka, ti nećeš umirat’, kad su ti snaha i zet doktori! Tako su osamdesetih razgovarale dvije komšinice. Bilo je to vrijeme kada su čak i iz razvijenih evropskih zemalja dolazili „turisti“ da za male pare urade preglede, intervencije, dijagnostiku. Naše bolnice nisu bile opremljene po svjetskim standardima, ali je postojao dobar medicinski kadar. Na primjer, pacijentkinje su često birale liječenje na ginekologiji na Cetinju umjesto u vodećim gradovima bivše države, a kad bi se dogodio neki pedijatrijski incident, odmah bi počele konsultacije sa Beogradom, Ljubljanom, Zagrebom… Nekadašnje kolege sa studija su nastavljale saradnju, znanje se dijelilo i unapređivalo. Mali gradovi, poput Budve na primjer, imali su takav ljekarski kadar na kojem bi im danas slobodno pozavidio i sam KBC.
Nakon trideset pet godina, okolnosti su se značajno izmijenile. Sva je prilika da će ovih dana i treći vrsni ljekar-specijalista iz Kotora nastaviti radnu karijeru u Dubrovniku. Nakon što su hrvatski ljekari listom krenuli ka boljim uslovima u zemljama EU, susjedi su se okrenuli stručnjacima iz regiona, iako ne smatraju da se u okruženju pruža visok nivo medicinskog obrazovanja. Za sada se problem rješava time što privlače one koji su medicinu završavali u nekadašnjoj zajedničkoj državi. Kolege kažu da im plate mogu ići čak i do tri hiljade eura, što je iznos za koji bi ovdašnji ljekari morali da ulaze o ozbiljne konflikte interesa, čak i u korupciju, sve do mogućnosti da zbog tolike plate zažmure na pitanja struke i nauke.
Zdravlje i obrazovanje bi trebalo da budu prioritetni sektori djelovanja vladinih politika. Uostalom, sve važne vladine politike se prije ili kasnije odraze na zdravlje nacije i na zdravstveni sistem zemlje (čak i nedavno poskupljenje goriva i ostala plaćanja svih građana zbog enormnog zaduživanja i nepoštene tranzicije). Za sada imamo loše opremljene bolnice, sve je više otkrivenih propusta nastalih zbog nepoštovanja medicinskih protokola, javio se i mortalitet odojčadi i porodilja kao najosjetljiviji pokazatelj društveno-ekonomskog karaktera zdravstva i zajednice u cjelini, nema lijekova, ima šverca, zemlju napušta i do petnaest vrsnih ljekara godišnje. U isto vrijeme, troškovi crnogorskog zdravstvenog sistema su ogromni, a ulaganja udvostručena. Međutim, po svim pokazateljima, izgleda da smo postali najbolesnija nacija, sa najvećom potrošnjom lijekova.
Povjerenje građana u zdravstveni sistem je važan izvor životne sigurnosti. Zato Crna Gora sa ovako malim brojem stanovnika mora sačuvati opšti i jednak pristup kvalitetnim zdravstvenim uslugama, u čemu su najvažniju ulogu uvijek imali dobri ljekari i medicinsko osoblje. Upravo o tome treba razmišljati sada, tim prije što je u toku proces preispitivanja kvaliteta i ekonomičnosti crnogorskog visokoškolskog sistema.
Uporedo sa tranzicijom, Crna Gora je dobila medicinski fakultet i mnogo profesora-doktora, ali su to pratila premala ulaganja u istraživanje i nauku. Sa brojem stanovnika na nivou osrednjeg gradića, Crna Gora svojim studentima naprosto ne može pružiti priliku ni da vide sve bolesti koje kasnije treba da rutinski prepoznaju i liječe, a kamoli da steknu potreban nivo znanja i rutine. Ipak, kada je medicinski fakultet u pitanju, ne samo u zemlji već i u okruženju, nema baš toliko mladih koji su spremni da se posvete dugim godinama studija nakon kojih ih očekuje simbolična zarada. Crnogorski sistem vrijednosti već dugo odbacuje stručnost, znanje i integritet, a uzdiže one koji su se u životu „snašli“ ili dobro slušaju. Međutim, i onoliko studenata koliko Crna Gora školuje, sa malim ulaganjima u nauku i istraživanje i lošim infrastrukturnim mogućnostima za savremenu obuku, ne treba da školujemo za okruženje, koje će uvijek nepogrešivo odabrati najbolje.
Svakom je jasno da uštede zdravstvenom sistemu prije svega donosi kvalitetan ljekarski kadar, koji ne „šeta“ pacijenta bez riješenog problema, dok se gomilaju „sabrana djela“ nalaza specijalista često iste struke. Umjesto istinske brige o kadru, u Crnoj Gori smo politizovali upravljanje, zadovoljili nerealne ambicije i kupili poslušnost. U „paketu“ je išao nemar prema struci, sve niži nivo vještina ljekara koje školujemo i onih koji bi kroz rad i dalje morali da uče i usavršavaju se. Sada još i uz mogućnost da one najkvalitetnije zbog malih primanja privuku susjedne zemlje.
Medicinski fakultet je skupa institucija, osobito ukoliko nastoji da prati nova medicinska dostignuća i tehnološke inovacije. Idealno bi bilo da Crna Gora može sebi to da priušti, ali, nažalost, ne može. Zbog toga u predstojećem preispitivanju mreže i kvaliteta visokoškolskog obrazovanja ne bi bilo zgoreg uporediti troškove postojanja medicinskog fakulteta sa troškovima koje bi država imala da na prestižnim fakultetima u inostranstvu školuje potreban boj i profil ljekara, uz obavezu da u zemlji koja ih je školovala provedu određeni broj godina. Takođe, nagomilano znanje vrsnih stručnjaka, koje Crna Gora još uvijek ima, trebalo bi sačuvati i sistemom barem dvogodišnjeg ozbiljnog mentorskog rada i praćenja mladog ljekara (ali i stomatologa, farmaceuta, tehničara). Pored toga, medicinsko osoblje, kao i svi ostali stručnjaci, mora prolaziti kroz stalnu edukaciju, već i zbog toga da nam se ne bi dešavalo da ne umijemo da upotrijebimo skupi donirani aparat. I na kraju, kvalitetni kadar se mora čuvati poštenim zaradama.
Tada bismo, kao osamdesetih, opet u šali mogli reći da nećemo umirat’.
Autorka teksta je bila glavna autoka Nacionalnog izvještaja o razvoju po mjeri čovjeka, UNDP, 2013, u kojem jedno od vodećih mjesta ima sektor zdravstva
Bonus video:
