Opet je naišla sedmica, ona “đavolja”, kada umiru najbolji. Tri odlaska u dva dana: Ginter Gras, Eduardo Galeano, Jože Ciuha.
Što, naravno, ne isključuje ni bizarne događaje, koji, možebiti, prvo izazovu podsmijeh, ali, nisu baš humorni. Predsjednik parlamenta opštine Petnjica, naime, ima zanimljiv doživljaj sopstvenog posla. I sopstvene važnosti. Dobio je poklon - rumunski automobil, ali, on vjeruje, i saopštava, da je to “auto za komunalnu policiju i rainbow usisivače, a ne za jednog predsjednika”. Obratite pažnu na ovo “za jednog predsjednika”. Misli na sebe.
I sve bi možda izgledalo manje odvratno i blamantno da nije cio svijet posljednjih mjeseci zabilježio odlazak sa položaja urugvajskog predsjednika Hose Muhike. Kakve to ima veze sa Petnjicom i predsjednikom koji neće u rumunska kola? Ovaj Urugvajac, simpatični mudrac, sve vrijeme mandata vozio je bubu, prastarog folksvagena. Uzalud sličnost u prezimenima, kad Muhović nije ništa naučio od Muhike.
Petnjica je svježa opština, ali, složićemo se da je Urugvaj ipak unekoliko složenija socijalna struktura od male sjeverne crnogorske opštine. Pa tamo predsjednik može da vozi bubu, a ovdje ne može rumunsku limizinu. Ova bizarna epizoda makar dijelom sjenči razloge potonuća crnogorskog društva. Ne vjerujem da se pet hiljada eura doplaćenih za predsjednikov opel (Njemac je Njemac!), nije moglo bolje utrošiti. Ali, ne može predsjednik u auto za usisivače. Valjda jer bi bilo - previše čisto.
No vratimo se onima kojima prevozna sredstva više neće trebati.
Ginter Gras je pisac jednog od najboljih romana poslije Drugog svjetskog rata. Limeni doboš. (Jedan crnogorski političar nazvao je ovaj roman Limeni dobošar, i vremenom počeo da liči na svoju omašku.) Ima nešto duboko nepravedno u vezi Grasa. Apsolutna većina je na vijest o smrti Grasa, odmah spominjala njegov famozni SS staž. To jeste nepravedno: čovjek je napisao jedan od najvećih romana našega vremena, a doživio je da ga “kazuju” po jednoj epizodi, koja više svjedoči o rasulu njemačke ratne mašinerije nego li o Grasovim životnim stavovima. Kao maloljetnik Gras je bio mobilisan. Kao i mnogi drugi. Furtvenglerov grijeh (dirigovanje pred Hitlerom) maltene je lakše oprošten nego Grasovo priznanje o (dječačkom) ratnom usudu. Pri čemu, a to je osobito važno - Grasovu “mračnu” epizodu nije izvukao nikakav tabloid, ili kakav beskompromisni istraživač, već je sam pisac učinio javnom. Što svjedoči jednu vrstu odgovornosti prema sopstvenom trajanju, i još više, sopstvenoj literaturi. I ne narušava etičke postulate na kojima je počivao Grasov višedecenijski angažman.
Da je Crnogorac, kako bi ga raskubali Milovi mediji, kukala mu majka. Imao je sreće da se rodi kao Njemac.
Umro je i Jože Ciuha, čudesni slovenački slikar, ali i pisac, putopisac, mislilac, par nedjelja prije 91. rođendana. Jedan od stvaralaca koji je u nekadašnju jugoslovensku kulturu uveo toliko toga novoga - od interesovanja za azijske i indijanske kulture, do jednog osobenog apstraknog lirizma.
I kako smo počeli sa jednim Urugvajcem, red je da sa Urugvajcem i završimo. Eduardo Galeano je čovjek koga je u medijsku orbitu zapadnog svijeta lansirao niko drugi do nenadmašni Ugo Čavez - on je, svojevremeno, teatralno poklonio Galeanovu knjigu Otvorene vene Latinske Amerike Baraku Obami. Sa 60.000. mjesta na amazon.com, knjiga je već sjutradan došla na deseto mjesto najtraženijih. Galeanov angažman počivao je na jednostavnoj jednačini: bijeda, nepravda i cinizam moći zaslužuju pravu riječ. Valjda mi u Crnoj Gori to najbolje znamo - dok gledamo naše intelektualce koji po svaku cijenu izbjegavaju baš tu, pravu riječ.
Bonus video:
