Šta je Crna Gora? Ako bi, pod dejstvom seruma istine, pitali našu političku elitu, odgovor bi bio: Crna Gora je roba, čija je upotrebna vrijednost jednaka njenoj razmjenskoj vrijednosti. To jest, država valja samo onoliko koliko se može prodati.
Komodifikacija kao patriotska akcija
Sva megalomanija crnogorske spoljne politike, ukoliko zanemarimo ruku na srcu i romantizovanu istoriju, svodi se na klasično cjenkanje na geopolitičkoj pijaci: “Ajmo Crna Gora, još malo pa nestalo”. Čas smo na istoku, čas na zapadu. Mi hoćemo, a i ne moramo. Profil kupca je najmanje važan, samo dok egzistencija političke elite i njihov nelegalno akumulirani kapital nisu pod znakom pitanja. Pritom, neutralnost nije opcija zato što se slabo prodaje, a ne zato što je teško ostvariva.
Na unutrašnjem planu, kod pojma “patriotizma”, kreiranog od strane istog svjetonazora, fokus je na upotrebnoj vrijednosti. Dakle, i patriotizam je roba, samo namijenjena manjem tržištu. Crnogorski patriota ne plaća porez, zato što “nosi Crnu Goru u srcu”. Pod okriljem trgovačkog kvazi-multikulturalizma i odbrane apstrahovanih formi (poput tekovina 21. maja), on pustoši privredu, snaži klasnu dihotomiju, stimuliše dalja iseljavanja, te getoizira druge socijalne grupe. Ne zamara sebe nuspojavama i dugoročnim društvenim posljedicama svoje ljubavi, jer je, za njega, narod svakako tehnološki višak. Logika tog patriotizma glasi: Ne mogu da mrzim svoju državu. To su i moje pare!
Kako finansijski kriterijumi za ulazak u Evropsku uniju ne dozvoljavaju javni dug veći od 60%, jedna od mjera rasta GDP-a bi mogla biti uvođenje posebnog poreza na prodaju političara, vrijednosti i ideologija. Još kada bi isti sprovodili retroaktivno, vjerujem da bi i Crna Gora mogla razmišljati o slanju čovjeka na Mjesec.
Monopolizacija crnogorskog tržišta rađena je po stihovima svadbarske pjesme “Brat do brata, kum do kuma”, ali je jedina muka što se pola kumova i rodbine, osim na spisku zvanica, nalazi na spiskovima svjetskih obavještajnih službi.
Produkt takve elite jeste predgrađanski društveni diskurs kojem je novac jedino mjerilo uspjeha i najveća ljudska vrlina, dok sami cilj akumulacije kapitala opravdava svako sredstvo. Zbog toga su bogati kriminalci i korumpirani političari predmet uvažavanja i role modeli, dok stvarne „tihe“ heroje niko ne primjećuje. Pa dok penzionisana učiteljica koja je obrazovala preko 30 generacija spava na Autobuskoj stanici, društvo prihvata narko dilere kao korektne momke.
Glavni sukob u Crnoj Gori je klasni, a ne etnički ili religijski. Zato je neophodno vratiti fokus na klasnu razgradnju, jer i Crnogorci, i Srbi, i Albanci, Hrvati, Bošnjaci i Muslimani jednako nemaju posao. Moramo prkositi ideji kontinuiteta, jer su rezultati četvrtvjekovne politike vidljivi na svakom koraku.
Međutim, kada zakuka pažljivo birani orkestar kupljenih političara i vjerskih poglavara, pa, tek onako, prospe malo fašizma, onda je to mnogo teško objasniti. Ili pak, kada krene animacija autoputa “Highway to hell” kojim jure automobile i kamioni, u opustošenom sjeveru.
Čim se javi konstruktivna kritička misao, javno mnjenje odmah blokira njen dalji razvoj. Poput bedža srama kojima su nacisti obilježavali Jevreje, samo što u našoj verziji umjesto žute zvijezde stoji natpis “politizovano”. I tu se završava sva dalja diskusija, bez obzira je li kritika imala smila. Kao da svaki poreski obveznik nema legitimno pravo da učestvuje u kreiranju ili sprovođenju javnih politika, te i kritikuje ukoliko je to potrebno. Ali u moru informacija, različitih mišljenja i kompleksnih veza, prosječan građanin se najbolje snalazi kada se strane polarizuju, a izbor pojednostavi. Ko je čiji i ko stoji iza koga. Zato smo tu đe jesmo.
Bonus video:
