Ko o čemu, ja o kolektivnoj aMNEziji. Kad god pomislim da bar nakratko odustanem od devedesetih, ne da mi Javni servis. Jeste da na ekranu nema mnogo aktivista iz tog doba, ali dnevnici posljednjih sedmica izgledaju kao da ih uređuje Mira Marković. Nije riječ samo o ubrzanom vaskrsavanju komesarskog duha, nego i o besprizornoj proizvodnji paralelne stvarnosti i još besprizornijem poricanju ove u kojoj živimo.
Nije me još niko iz rtcg.depees.me optužio za manjak patriotizma zbog učestalih udara na najvažniji oslonac režima, ali imam udaljenu sumnju da će to uskoro učiniti jedna njegova perjanica zabrinutog pogleda. Po držanju, strašno me podsjeća na posljednjeg njegoševca...
Kad ih vidim onako smorene državnim brigama, dok se muče da što usporenije i s puno opreza protumače krucijalne događaje, imam osjećaj da je sav teret evroatlantske Crne Gore pao na njihova pleća.
***
Dugogodišnja kadrovska uzdanica tzv. javnog servisa pita neko veče đe su organizatori protesta Odupri se - 97.000 bili dok je ona ginula za otadžbinu. Iako troje, od šestoro iz Inicijativnog tima, imaju iza sebe ukupno 97 godina žestoke borbe za slobodu. Ne simbolično, nego bukvalno.
Bukvalno je, ali sa morbidnom simbolikom, slična pitanja postavljala i Mira Marković devedesetih godina u dnevnicima. Ne televizijskim, nego ličnim, po zlu čuvenim taman kao što su bili oni sa našeg javnog servisa... Gde je bila ova omladina, ostadoše šljivici neobrani...
Mladi ne mogu da pamte te lirske zapise, teško im je sada objasniti kako se ta gomila više patetičnih nego poetskih riječi uvijek završavala nečijom smrću. Političkom ili bukvalnom, zavisilo je od njene inspiracije i motiva...
***
Što me je sad, u relativnom miru, natjeralo da povežem dnevnike tzv. javnog servisa sa onim njenim ratnim, ličnim... Dijelom, to što sve u Crnoj Gori jako miriše na devedesete, ali ponajviše isti simptomi teškog psihičkog poremećaja koji se, i u medicini i u politici, najjednostavnije definiše kao poricanje stvarnosti.
Kakvi su to dnevnički zapisi bili, dugo sam čuvala jedan s početka jeseni ‘91... Prolazila je okolinom Požarevca, čini mi se da je i suprug bio nazočan, tužna, pretužna zbog neobranih šljiva. Suze su joj - tako je makar bilježila - navirale na oči dok je gledala kako propada trud siromašnih seljaka... U krošnjama se plavi još pokoja požegača, dolje, oko stabla trule prekrivaju travu...
“Gde je bila ta naša mladost kad je trebalo obrati šljive”, raspisala se supruga tadašnjeg suvlasnika naših života, sva potresena. Upućujući to pitanje čitaocima, kao da odgovor nije bio kod nje i njenog domaćina...
***
Ta mladost, na koju se ona neobaviještena ljutila što ne brine o svojoj okućnici, odavno je bila mobilisana da okupira tuđa dvorišta, sela, gradove i države. Dio je već ginuo na frontovima, a ostatak po kasarnama čekao ratni raspored. Suze prolivene za šljivama nijesu reprizirane čak ni kad su počeli da stižu kovčezi sa mladićima iz dalekih tuđih okućnica...
Je li se Mira Marković ikad pokajala ne znam, ali njeni saborci iz depeesa očigledno nijesu. Prvoborci kolektivne aMNEzije svakom prigodom ponavljaju - sačuvali smo mir. Još otkako su se nje odrekli ‘97, a supruga koju godinu kasnije.
Oni koji ne pamte njene dnevnike iz Duge možda su i progutali priču o nekakvim ideološkim razlikama i suprotstavljenim vizijama budućnosti tada zajedničke države. Zapisi prve drugarice - nije u to doba bilo prvih dama - svjedoče istinu iz prve ruke.
“I naš Marko ume da se bavi biznisom”, najavila je ofanzivni ulazak svog sina u šverc cigareta i još koječega. I kraj ljubavi prema mlađanom crnogorskom premijeru koji je na tom tržištu bio opasan protivnik.
Naša nacionalna televizija pretvorila je taj kriminalni obračun u borbu za uspravnu Crnu Goru, slijedeći depees u poricanju stvarnosti i proizvodnji nove realnosti. Ni dvije decenije kasnije, ništa se tu nije promijenilo...
***
Koverte za partiju i viceguvernera, ničija kuća od deset miliona, gospodar sa serdarima u kratkim gaćama i na dugim odmorima u školskom primjeru korupcije, uzdrmana - što finansijska, što politička i bezbjednosna - stabilnost u državi..., ništa od toga na ekranu rtcg.depees.me.
Dobro veče, poštovani gledaoci, ovo su vijesti dana: Crna Gora bira kandidata za Pjesmu Evrovizije. Uključujemo direktno veliki studio, da li je sve spremno?...
Jeste koleginice, sve je spremno. Večeras će se takmičiti pet kandidata. Pobjednik ide u Tel Aviv... Ni riječi o onima koji su, zahvaljujući pobjedama u istom studiju tokom tri prethodne decenije, putovali u Dubai.
Ni koleginica iz drugog studija nije javila je li se neko, makar indirektno, uključio u provjeru naslova koji bode oči kroz cijelu evrovizijsku Crnu Goru: “Knežević platio 29.500 eura Milov, Lidijin i Gvozdenovićev boravak”...
***
Poštovani gledaoci, nastavljamo sa domaćim vijestima. Zakon o zaštiti državnih simbola obavezuje i umjetnike. Svi koji u umjetničkom stvaralaštvu grb i zastavu upotrijebe na način kojim se narušavaju javni moral, ugled i dostojanstvo Crne Gore - biće sankcionisani...
Logično, saglasili bi se i Gebels i Ždanov, mada još nije utvrđeno ko je od njih prvi kliknuo “kad god čujem riječ kultura, mašim se za pištolj”... Nije to više od značaja, važno je da nema sličnog zakona koji bi se odnosio na njihove političke potomke u našoj zemlji. Neće ga ni biti, moglo bi nekom revnosnom građaninu pasti na pamet da dojavi tužilaštvu kako je i Predsjednik simbol države. I da njen javni moral, ugled i dostojanstvo narušava i to što pranje njegovog veša po stranim zemljama plaća njegov prijatelj. To što je sad postao ničiji ne može potrijeti istinu da nekad jesu bili vrlo bliski, tako intimne stvari ne dijele se baš sa svakim...
***
Na kraju, poštovani gledaoci, prelazimo na vijesti iz inostranstva. Demonstracije u Parizu izazvale su nemire, policija je žestoko uzvratila...
Domaći protesti nijesu pomenuti ni u tim posljednjim minutima... Logično, naši specijalci nikad ne uzvraćaju, čim skinu značke udaraju preventivno, za svaki slučaj...
P.S. Za svaki slučaj, i ja sam još od ‘91. počela da razmatram scenarije Predsjednikovog odlaska. Mislila sam, mora tome prethoditi nešto strašno, pa je kraj rata donio prvu nadu. Zaludnju, ali uzdala sam se u šverc duvana, nafte i oružja, naći će neko makar u tome komandnu odgovornost. Kad ga već niko nije pitao za prvi milion, računala sam razvlastiće ga ovi kasniji, voljom ulice na kojoj je ustoličen... Bilo je za ovih 30 godina bar 97.000 razloga da Milo Đukanović odstupi, ali nijedan nije zračio tolikom simbolikom kao ono pranje veša šefa jedne države u tuđoj zemlji i o tuđem trošku. Ta mizerija, ako ikad i na koji god način ode, ostaće trajni i pravi simbol njegove vladavine... Zato, vidimo se na Ulici!
Bonus video:
