Prvi put u karijeri susrela sam se sa svojim čitateljima iz “dijaspore”. Beč. Lijep kvart. Prekrasna dvorana. Organizatori su bili redakcija Vesti i lista Kosmo čiji je tiraž 120 tisuća primjeraka. Moji fenomenalni domaćini bili su gospođa Vera Marjanović i gospodin Željko Tomić. Imala sam jezivu tremu. Organizacija susreta bila je zanimljiva. Bez reklame. Dolazak uz rezervaciju preko maila jer dvorana ima samo 120 mjesta “pa da ne bude gužve”.
Nije mi se svidjela ta ideja. Što ako dođe desetak ljudi? Tko će to saznati? Ako i sazna? Deset, deset. Ima mnogo ljudi na ovome svijetu koji ne mogu k sebi prizvati desetak ljudi. Organizatori se nisu brinuli oko odaziva jer su sve savršeno pripremili. I još piće i iće za “afterparti”.
“Promocija” knjige “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva” bila je susret ljudi od kojih svi žive izvan naše pokojne zemlje i mene koja često poželim da moja zemlja postane pokojna. Razgovarali smo. Smijali se. Družili. Ja sam u sebi istovremeno osjećala sreću što sam sa dragim, toplim ljudima i zaista duboku nesreću jer se život sa nama opako poigrao. Oni tamo stranci su u Austriji, ma koliko bili uspješni, ja sam stranac u Hrvatskoj, ma koliko bila uspješna.
Tko je sretniji ili nesretniji? “Dijaspora” koja je osuđena da među strancima dovijeka, osim zanemarivih iznimaka, živi sa “svojima” ili ja koja sam osuđena da dovijeka među svojima živim sa strancima. Meni je teže. Od stranaca očekuješ da ti budu stranci, od “svojih” očekuješ da budu tvoji. A nisu.
Svi građani pokojne Jugoslavije, ma gdje bili, žrtve su kriminalaca koji su najprije podijelili nas a onda prodali i pokrali zemlju. Među mojom publikom bili su ljudi iz svih dijelova umlaćene Jugoslavije. Jedna mi je gospođa rekla da me voli čitati jer osjeća da “ih” ne mrzim. Jezivo je čuti tako nešto. Prljavom manipulacijom “njihovi” i “naši” političari uz pomoć EU i Amerike pretvorili su nas u bića koja, kad sretnu čovjeka, najprije oslušnu naglasak ili čuju ime a onda zauzmu stav.
Nisam ta i time se ponosim. Ni jedan od naših gadova, od Tuđmana do Grabar-Kitarović, od prvog predsjednika vlade, zaboravila sam mu ime, do ovog trenutačnog, ni jedan od kriminalaca na hrvatskoj političkoj sceni meni nije uspio prodati tezu kako su “oni” četnici, a mi smo “europljani”. Jebite se, gadovi. Ne, ne tješi me to. Znam da će, kad nam iz džepa izmuzu zadnju kunu, izaći iz Hrvatske pa onda razapeti šator negdje gdje neće nalijetati na bijednike koje su ostavili za sobom.
Tragedija koja je uništila Jugoslaviju samo je jedna u nizu svjetskih tragedija. Nikome bitna jer je priča gotova. U Beču sam čula kako vrhunski svjetski stručnjak Srbiju zove “Černobilom”, osiromašeni uran ubija građane Srbije brže nego njihovi političari. U Hrvatskoj sam čula, čim sam u nju ušla, nisam tamo listala naše novine ni skakala na portale, kako će naša predsjednica, NATO cura, nikad ne bi bila predsjednica da nije NATO cura, uvesti vojnu obavezu. Morat ćemo tko zna koliko milijuna nečega uložiti u rat u kome će naši dečki i cure ginuti da bi otkinuli glavu “terorizmu”. Čitam da je čak i preslastki, svima dragi papa, da “čak”, prelomio. Protiv “terorista” treba ratom. Tko je rekao da su križarski ratovi povijest?
U Beču mi je bilo lijepo. Moji čitatelji i ja na tri smo sata pobjegli od sebe. Zaboravili smo gdje živimo i kako živimo. A tko to može platit? Hvala svima koji su me pozvali u Beč i koji su sa mnom u onoj krasnoj sali slavili zaborav i ubili sjećanja.
(rudan.info)
Bonus video:
