Neutralnost je, kao trajni princip, karakter slabosti. Tako je Lajoš Košut, otac mađarske demokratije, opisao realpolitički pogled XIX vijeka na principu neutralnosti u međudržavnim odnosima. Koncept neutralnosti, prava i dužnosti neutralnih zemalja po prvi put je definisala druga Haška konvencija usvojena 1907. godine. Primjer trajno neutralne zemlje, kojoj je neutralnost zapravo i priznata, jeste Švajcarska. Mala, alpska zemlja, poznata je po bankarstvu, čokoladi, satovima, skijalištima, pa i po velikoj, veoma dobro opremljenoj vojsci. Švajcarska svoju neutralnost naplaćuje veoma velikim troškovima za odbranu te i na taj način brine o zastrašivanju potencijalnih agresora. Cijena za vojno osvajanje Švajcarske bila bi toliko visoka, da sebi to nije pokušao priuštiti ni njemački diktator tokom Drugog svjetskog rata. Druge, poznatije neutralne zemlje u Evropskoj uniji su Austrija, Finska, Irska, Malta i Švedska. Međutim, samo po sebi postavlja se pitanje da li su ove zemlje stvarno neutralne, jer su uključenjem u EU postale dio zajedničke vanjske i odbrambene politike. Istovremeno, ove zemlje učestvuju u međunarodnim mirovnim operacijama, vojnim vježbama i procesima odlučivanja, za koje možemo mirno kazati da su barem djelimično vojni. Ali istina je i to, da za razliku od NATO-a, EU ne obezbjeđuje vojni angažman svojih članica u slučaju agresije na jednu među njima. Iz te perspektive članstvo u EU ne donosi nikakvu bezbjednost, odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Naime, sve ovo donosi članstvo u NATO-u, političko-bezbjednosnom blizancu, zvanom evroatlantske integracije.
Članstvo u NATO-u uključuje i koncept kolektivne odbrane u petom članu Vašingtonskog ugovora, u kojem stoji da je oružani napad na jednu od članica Alijanse, napad na sve. U skladu sa Osnivačkom poveljom Ujedinjenih nacija tako se aktivira pravo kolektivne samoodbrane. Za novonastale, manje zemlje, kolektivna odbrana je najjeftinija moguća polisa osiguranja. Sloveniju ovakva polisa osiguranja godišnje košta, u obliku članarine u Alijansi, kao pola cijene savremenog tenka. Crnu Goru bi ovakva polisa osiguranja, kao članarina u NATO-u, koštala osminu jednog savremenog tenka. Za Crnu Goru to znači cijena jednog tenka za osam godina članarine u NATO-u. A svi znamo, da je jedan tenk za ozbiljnu vojsku kap u moru. Primjera radi, 1991. godine bivša Jugoslovenska narodna armija, armija nesvrstane zemlje, imala je u aktivnom sastavu više od 2.100 tenkova, od toga bilo je skoro 500 tada najsavremenijih M-84. Brojke koje su iz današnje perspektive sasvim nevjerovatne. Kolektivna odbrana, u primjeru NATO-a između 28 zemalja, članica i saveznica garancija je da će veliki pomoći manjima, a bogatiji siromašnijima. Kolektivna odbrana zemlji garantuje suverenitet, integritet granica i teritorije na taj način da ih se pristupom kolektivnoj odbrani ni u kom slučaju ne odriče.
Sa druge strane, koncept državne neutralnosti donosi brojne rizike i iskušenja. Ako sebe proglasiš kao neutralnog, a nemaš švajcarsko bogatstvo, planine i armiju, znači da se prepuštaš na milost i nemilost drugima, grabežljivim susjedima ili vojnim džinovima. Međutim, i neutralnost može biti međunarodno priznata, ali to ipak nije neka velika garancija. Istorija je puna primjera kada neutralnost nije bila prepreka za napad na tu zemlju. Nabrojaću samo nekoliko njih. Finskoj je neutralnost bila i međunarodno priznata, međutim to nije smetalo Rusiji da je napadne. Finska je u Zimskom ratu 1939-40. imala brojne žrtve, ali je uspješan, tvrd oružani otpor protiv agresije spriječio uništenje njene državnosti i suvereniteta. To se dogodilo i sa Estonijom, Litvanijom i Letonijom, koje su bile napadnute i okupirane kao neutralne zemlje 1940. godine. Svoj državni suverenitet tek su povratile, 1991. godine, Belgija, Danska, Holandija, Luksemburg i Norveška, takođe su bile u Drugom svjetskom ratu žrtva oružane njemačke agresije, uprkos tome što su bile neutralne zemlje. Najtragičniji savremeni primjer samoproglašene neutralne zemlje jeste Ukrajina, koja je u svojoj Deklaraciji o suverenitetu 1990. godine napisala da će biti stalno neutralna zemlja. Ona se, uz garancije međunarodne zajednice, čak i nuklearno razoružala, a ipak je danas njen teritorijalni integritet više nego očigledno pod znakom pitanja. Krima više nema, a šta će biti na istoku, niko ne zna.
Svaka zemlja sama odlučuje kako će sebi osigurati bezbjednost i stabilnost. Jer bezbjednost i stabilnost, jasan i prepoznatljiv bezbjednosni kišobran preduslov su uspješnom privrednom i društvenom razvitku. Investicioni kapital traži garancije, a NATO bezbjednosni kišobran je jedno od najjačih osiguranja. U uzbudljivim vremenima druge dekade XXI vijeka, evroatlantski okvir je pouzdana i sigurna investicija u budućnost, a traženje drugih puteva korak je u nepoznatu i riskantnu budućnost. Neutralnost, ona međunarodno priznata, a kamoli ona samoproglašena, osim u rijetkim slučajevima, pokazala se kao veoma riskantna politika. Politika koja može da dovede i do abolicije državnosti, dok je sistemom kolektivne odbrane koji garantuje NATOsasvim suprotno. Jeste garancija da kada ti bude teško, nikada nećeš biti sam.
Bonus video:
