Nijedna zemlja u savremenoj istoriji nije imala takvu globalnu vojnu moć kao Sjedinjene Američke Države. Ipak, neki analitičari tvrde da se SAD idu ka zalasku kao i Velika Britanja, prethodni svjetski hegemon. Iako je ova istorijska analogija sve popularnija, ona je - pogrešna.
Britanija nikada nije bila toliko moćna kao što su SAD danas. Naravno, njena je flota bila jednaka flotama dviju sljedečih po moći zemalja zajedno, a pod upravom njene imperije, u kojoj sunce nikada nije zalazilo, bila je četvrtina čovječanstva. Ali, postoje i važniji podaci koji govore o izvorima moći Britanije i savremene Amerike. Na početku Prvog svjetskog rata Britanija je bila tek četvrta među silama po broju vojnika, četvrta po BDP-u i treća po vojnim trškovima.
Upravljanje Britanske imperije u značajnoj se mjeri oslanjalo na lokalne vojske. Od 8,6 miliona britanskih vojnika, koji su učetvovali u Prvom svjetskom ratu, skoro trećina je bila iz prekomorskih britanskih provincija. Kada su počela da jačaju nacionalna raspoloženja, vladi u Londonu postalo je sve teže da objavljuje rat u ime imperije.
Pred početak Drugog svjetskog rata, zaštita imperije postala je više teret nego vrijedna imovina. Zbog teritorijalne blizine sa Njemačkom i Rusijom, taj je problem bio još ozbiljniji.
Bez obzira na sve prazne priče o “američkoj imperiji”, SAD nemaju kolonije kojima moraju upravljati i zbog toga imaju više slobode za manevrisanje nego što je imala Britanija.
Tu se javlja drugi problem sa analogijom o globalnoj hegemoniji: problem nejasnoća oko značenja riječi “hegemonija”. Neki posmatrači miješaju pojmove hegemonija i imperijalizam. Ipak, SAD su dodatni dokaz da hegemon ne mora imati formalnu imperiju. Drugi određuju hegemoniju kao sposobnost da se međunarodnom sistemu diktiraju pravila; ali, ostaje nejasno koliko veliki mora biti uticaj hegemona na te procese u poređenju sa drugim silama.
Treći smatraju da hegemonija označava kontrolu nad većinom izvora moći. Ipak, u skladu sa takvim određenjem, Britaniju XIX vijeka (u trenutku kada je njena moć u zenitu, 1870. godine, bila je treća, poslije SAD i Rusije, po BDP-u i treća posle Rusije i Francuske po vojnim troškovima) ne treba smatrati hegemonom, bez obzira na njenu nadmoć na moru.
S druge strane, oni koji govore o američkoj hegemoniji nakon 1945. godine ne primjećuju da je SSSR pravio ravnotežu američkoj vojnoj moći tokom više od četiri decenije. Sjedinjene Države su imale neuporedivu ekonomsku moć, ali je Sovjetski Savez oganičavao prostor za političko i vojno manevrisanje.
Neki analitičari određuju period posle 1945. kao hijerarhijski poredak na čijem je čelu SAD i u kojem preovladavaju liberalne karakteristike. U tom poretku SAD obezbjeđuju društveno bogatstvo djelujući u klimavom sistemu međunarodnih pravila i institucija koje i slabim zemljama daju mogućnost da se iskažu. Pristalice takvih pogleda smatraju razumnim, za mnoge zemlje, da sačuvaju postojeće institucionalne okvire čak i ako izvori moći SAD krenu da opadaju. U tom slučaju, međunarodni poredak na čelu sa SAD može da preživi gubitak američkog preimućstva u resursima, mada mnogi tvrde da rast novih sila predviđa neminovnu smrt tog poretka.
Ako već govorimo o epohi pretpostavljene hegemonije SAD, onda ćemo u njoj otkriti dosta fantazije pomiješane s činjenicama. To ne bi bio globalni poredak. Postojala bi grupa zemalja sa sličnim mentalitetom, uglavnom u Americi i Zapadnoj Evropi. Ta bi grupa objedinjavaa manje od pola svijeta. Njen uticaj na ostale zemlje, uključujući i tako važne kao što su Kina, Indija i Indonezija i zemlje sovjetskog bloka, nije uvijek bio prijateljski. Na tom fonu položaj SAD u svijetu bilo bi preciznije nazvati “poluhegemonijom”.
Naravno, Amerika ima ekonomsku nadmoć posle 1945. godine: mnoge zemlje bile su razrušene tokom Drugog svjetskog rata, zato su SAD stvarale skoro polovinu svjetskog BDP-a. Ta pozicija je zadržana do 1970. godine, kada je udio SAD u svjetskom BDP-u pao na predratni nivo - 25 odsto. Ipak, s političke ili vojne tačke gledišta, svijet je bio bipolaran. Sovjetski Savez je pravio ravnotežu američku moć. U tom periodu SAD često nisu mogle da zaštite svoje interese: SSSR je dobio nuklearno oružje, komunisti su preuzeli vlast u Kini, na Kubi i u polovini Vijetnama, Korejski rat je završen ćorsokakom, pobune u Mađarskoj i Čehoslovačkoj su ugušene.
Na tom fonu “nadmoć” je predstavljena preciznijim terminom za opis neproporcijalno (ali izmjerivog) udjela SAD u sva tri vida izvora moći - vojnoj i ekonomskoj sili i mekoj moći. I sada se postavlja pitanje: da li je epohi američke nadmoći došao kraj?
Svijet se nepredvidljivo razvija i zato je, naravno, na to pitanje nemoguće precizno odgovoriti. Pojavljuju se novi transnacionalni pokreti, nedržavni igrači, da ne govorimo o rastu novih sila, na primjer Kine. Sve to svjedoči o velikim promjenama na horizontu. Ipak, postoji osnova da smatramo da će, u krajnjoj mjeri, u prvoj polovini ovog vijeka SAD sačuvati svoju nadmoć u izvorima moći i da će nastaviti da igra centralnu ulogu u svjetskoj ravnoteži sila.
Drugim riječima, epoha američke moći nije završena, ali se na ozbiljan način može izmijeniti. Da li će te promjene pomoći učvršćivanju globalne bezbjednosti i progresu - predstoji nam da saznamo.
Copyright: Project Syndicate, 2015.
Bonus video:
