Pošto je dovoljno nekoliko sati “intenzivnih padavina”, kako meteorolozi vole da kažu, pa da Crna Gora bude odsječena od svijeta ili neki njen dio, i da usput izgubimo ”po nekog zabludjelog “ turistu planinara, postavlja se pitanje nad svim pitanjima - kako svake godine jedna te ista priča i manje više jedni te isti ljudi.
Tačno je da sektor za vanredne situacije ne može sve. Ali da smo svojevremeno manje razmišljali o modernizaciji svog auto-parka, koji svakako treba da bude moderan, a više o mogućnosti nabavke jednog ili dva višenamjenska helikoptera, stvari bi bar u jednom segmentu bile mnogo drugačije.
Prosto je nevjerovatno da kao država koja ima veliku ambiciju, a i potencijale, srazmjerno svojoj veličini, bude i lider u ponudi svog turističkog proizvoda, doživljava i sluša svake godine poražavajuću priču.
Zamislimo samo turistu koji je došao da uživa u čarima naših planina i pri tom, ne daj Bože, doživi nezgodu na nekoj od njih. Pa, ne bi nas mogli “oprati” svi turistički sajmovi i prezentacije, od njegovog traumatičnog iskustva i saznanja da mu u tom segmentu bezbjednosti i pomoći ne nudimo gotovo ništa.
Ono što je u razvijenim zapadno-evropskim zemljama odavno postao standard, a turisti koji dolaze iz tih zemalja to smatraju primarnom zdravstvenom zaštitom, kod nas nije ni na pomolu. Ali smo zato pored Slovenije, svojevremeno, bili jedna od prvih zemalja u regionu koja je usvojila Strategiju za djelovanje u vanrednim situacijama.
Govoriti o kvalitetu turističkog proizvoda i na sav glas promovisati, zimski turizam i “divlju ljepotu”, a ne apostrofirati bezbjednost turiste sofisticiranih zahtjeva i usvojenih standarda, (od kojih je jedan sadržan u akciji tzv. trauma tima, HEMS-Helikopter emergency medical services, gdje je osnovni cilj da se u roku od 20 do 30 minuta stigne do osobe kojoj je potrebna pomoć) - jednostavno nije moguće.
Uzgred, imajući u vidu neka ranija iskustva, iz bivše Jugoslavije, kao i činjenicu da nam naša vojska svojim učešćem obezbjeđuje mir i sigurnost u Avganistanu, što je za poštovanje, mišljenja sam da bi naš Sektor za vanredne situacije, kako u organizacionom tako i u svakom drugom pogledu, mnogo bolje funkcionisao kada bi bio pod ingerencijom Ministarstva odbrane, odnosno Vojske Crne Gore.
Dodatno, kada sam već pomenuo nabavku jednog ili dva višenamjenska helikoptera kao nezaobilaznog sredstva u tzv. interventnom avio-saobraćaju, nameće se sasvim legitimno pitanje - kakva je situacija u helikopterskoj jedinici MUP-a.
Postoje indicije da u mnogim segmentima od nivoa obučenosti, kadriranja pa do sredstava koja se izdvajaju za održavanje vazduhoplova, stvari ne stoje baš najbolje. Takođe, pomalo paradoksalna činjenica je da u “komšiluku”postoji visoko-obrazovna institucija sa tradicijom dužom od 40 godina, koja je po raznim osnovama bukvalno marginalizovana,počev od provođenja obuke i nesuđenog regionalnog centra, kao i akcija traganja i spasavanja.
Naravno da se uz malo promišljanja i subordinacije može napraviti organizacioni model, od kojeg bi i vojno vazduhoplovstvo ili bar ono što je ostalo, kao i avio-jedinica MUP-a imali obostranu korist, a prije svega građani Crne Gore i oni koji žele da uživaju u našoj “divljoj” ljepoti.
Bonus video:
