Dvije akademije nauka, dvije pravoslavne crkve, po dva sindikata, udruženja književnika, novinara i guslara, dvije pravoslavne nove godine... Zašto ne i dvije vlade, ako „zanemarimo“ NVO „Ženska vlada“, koja godinama tavori neđe u tišini.
Nošeni olujnim vjetrovima tuđe ideologije, opijeni snagom mladosti i željom za vlašću, prije 26 godina srušili su vlast u Crnoj Gori, uz podršku hiljada radnika i studenata, koji su mjesecima istrajavali na putu do cilja.
Prvake političkog prevrata ni obraz crnogorski nije spriječio da upravo oni zaposjednu fotelje smijenjenih „birokrata“ i „lopova“, u kojima su se zadržali do danas, šetajući sa funkcije na funkciju.
Kako su se odnijeli prema smijenjenim državnicima, tako su se odnosili prema državi Crnoj Gori i prema narodu - u čije ime upravljaju državom. Sprovodeći „nužne“ promjene, kao što su bolna tranzicija i pogubna privatizacija, zdušno su se posvetili uništavanju svega što je sagrađeno u vrijeme SFRJ i ranije. Sumnjive privatizacije opustošile su Crnu Goru, dok su radnici industrijskih giganata ostali bez posla i zapali u bijedu. Danas smo društvo sa zavidnim brojem bogataša, skromnim srednjim slojem i brojnom sirotinjom koja se davi u beznađu.
Pričalo se o prelaznoj vladi i vanrednim izborima, priča se o vladi u sjenci, priča se o tzv. „uličnoj“ smjeni vlasti... Sva razmišljanja u pravcu smjenjivosti i smjeni vlasti su opravdana, ali se moramo zapitati: koja ideologija danas može pokrenuti narodne mase? Nema više kolektiva koji broje na hiljade radnika, u kojima su radnička sloga i solidarnost bili preduslovi za zajedničke akcije, uključujući i ulične proteste. Nema više solidarnosti među ljudima! Sada smo raslojeno klasno društvo, sa dominacijom ličnih interesa u svim slojevima.
Nezamislivo je da radnici, zapošljeni u privatnom sektoru, protestuju na ulici, jer bi im i „vrabac iz ruku“ odletio. Slično razmišljaju radnici javnog sektora, tim prije što su brojni zapošljeni po preporuci vladajućih partija. Studenti i nezaposleni imaju svoje interese, svaka skupina za sebe, a najbrojnija populacija, penzioneri, su uglavnom stari, nemoćni i razočarani. Gladni ne mogu da „lete“. Srednji sloj se gnuša sirotinje i srećni što imaju dovoljno, ljubomorno čuvaju svoje pozicije i svoj imetak.
Sve naprijed navedeno, uključujući nesporazume unutar opozicionih partija, posljedice su duge vladavine DPS-a i njenih partnera, koja je stvorila takav društveni ambijent u kome ne može da se ponovi „događanje naroda“.
Nekoj budućoj vladi DPS je namijenio nemoguću misiju, da rješava ekonomske, privredne, narodne i druge nagomilane probleme, u ambijentu koji će naslijediti nakon eventualnog osvajanja vlasti. To je zamka koja svaku buduću vladu unaprijed osuđuje na neuspjeh, da bi samo aktuelna bila „istorijska“. Vakat je za istoriju.
Bonus video:
