Polazim od saznjanja da se puna demokratija sastoji od političke, socijalne i ekonomske demokratije. Ako je bilo koja od te tri funkcije potisnuta ili spriječena, nema pune demokratije. I nema punog društvenog života. Mogući su samo različiti oblici krnje demokratije.
Politička demokratija je krnja kada „ništa ne možeš mijenjati“, kada je prisutna farsa demokratskog života i kada vlada politička oligarhija. Ostaje i dalje jedna velika protivurječnost. U javnom životu govoriš što hoćeš i glasaš za koga hoćeš. Nasuprot toj političkoj demokratiji u javnom životu, u radnom životu - koji obuhvata veći dio svjesnog života i u dobroj mjeri određuje mogućnosti samoodređenja - vlada autoritarnost gazde.
Ima da slušaš, a ne da fantaziraš o slobodi i jednakosti. I, naravno, podvrgnut si materijalnoj i psihičkoj eksploataciji. Američki politolog Robert Dahl kao fundamentalna politička prava označava pravo glasa, slobodu govora, slobodu ispitivanja, pravo konkurisanja za javne službe, pravo na slobodne, pravedne i umjereno česte izbore i pravo osnivanja političkih udruženja i političkih partija. Savremena politička demokratija uključuje i druga prava. Ali i ta prava koja su nabrojana treba ne samo proklamovati nego i ostvariti.
Nameće se pitanje: šta da se radi, tada i kada se umjesto demokratije pojavljuje vođa. Zdravo-razumskom rasuđivanju nema mjesta, jer se živi u fikcijama. Najčešći derivat totalitarizma je netoleratni nacionalizam. Zbog toga je za pravu demokratiju bitna samostalnost osobe, samoodređenje. Stoga, kada je riječ o političkoj demokratiji, političke partije i njihovi šefovi ne bi smijeli da se nameću građanima (kao sada), već treba da im služe. Građani treba sami da biraju svoje predstavnike, a ne stranku. Drugim riječima, poslanike ne bi smjelo da bira stranačko vođstvo, a da građani samo glasaju (kao danas), već građani treba i da biraju i da glasaju. Poslanici treba da budu opozivi po određenoj proceduri. Jedan američki univerzitetski profesor kaže da je, kao i ostali građani, jednog dana dobio pismo od lokalnog kongresmena u kome objašnjava što je sve uradio u Kongresu, što namjerava uraditi i traži prijedloge. Osim toga, svaki kongresmen ima svoju kancelariju u kojoj razgovara sa svojim biračima.
Tako nešto u nas ne postoji. Pogledajmo lokalne izbore, tu se ljudi dosta dobro poznaju. Stoga, logično bi bilo da će birati svog predstavnika u lokalnoj skupštini i svog predsjednika opštine na osnovu njihovog dotadašnjeg rada. Ali, ne! Njima su nadređene političke partije, a partijski čelnici onda određuju ko će ući u skupštinu lokalne samouprave i ko će biti predsjednik opštine. Postaje očigledno da umjesto demokratije imamo partitokratiju uz odlučivanje čelnika partija. Odatle onaj zaključak da “ništa ne možeš mijenjati“. Jer, ako se upitamo ko je naš konkretni predstavnik u skupštini, odgovor je da ga nemamo. Postoji partijska disciplina, čelnici stranaka, centralizacija odlučivanja, ali ne i odlučivanje građana.
Očito da je sada politička demokratija u nas veoma defektna. Jasno je da se demokratski politički sistem ne može odmah profunkcionisati. No, potrebno je imati viziju njegove poželjnosti da se može što brže izgraditi. Ekonomska, socijalna i kulturna prava spadaju u red najvažnijih prava čovjeka. S tim u vezi, u Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948. u članu 25 propisano je: „Svaka osoba ima pravo na životni standard dovoljan da osigura njeno zdravlje, blagostanje njene porodice, posebno za prehranu, odjeću, stan, zdravstveno osiguranje, kao i nužne socijalne usluge; ona ima pravo na socijalno osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, gubitka sredstava za život, zbog okolnosti koje su nezavisne od njene volje“. Svakako “ima pravo“, ali većina svjetskog stanovništva to pravo ne ostvaruje.
Naime, danas preko 500 transnacionalnih kompanija kontroliše najveći dio svjetskog bogatstva, a 358 milijardera, protagonista krupnog kapitala, ima veće bogatstvo nego 45% svjetskog stanovništva ili 2,6 milijarde ljudi. Groteksna slika nejednakosti u svijetu može se ilustrovati i sljedećim: 20% stanovništva planete raspolaže sa više od 80% svjetskog dohotka; poslijeratne disproporcije u razvoju na relaciji „sjever - jug“ iznosile su 1:3 a danas su 1: 100; najnerazvijenije zemlje svijeta kasne u razvoju skoro 350 godina u odnosu na najrazvijenije. Prosječan dohodak po stanovniku godišnje u najrazvijenim zemljama iznosi oko 30.000 dolara, dok je na drugoj strani više od milijardu ljudi koji žive u bijedi i koji se bore da prežive sa manje od 370 dolara godišnje.
Kako stvari stoje kod nas? U crnogorskom društvu značajan dio radno sposobnog stanovništva je nezaposlen. Pored toga, drugi značajan problem predstavljaju niske plate i penzije, odnosno nizak životni standard građana. Što se tiče siromaštva, statistički podaci ukazuju da je u Crnoj Gori 2013. bilo 53.939 stanovnika sa mjesečnim primanjima 186,45 eura; da je u trećem kvatalu 2014. stopa nezaposlenosti bila 16,4%, dok prosječan dohodak po stanovniku godišnje iznosi oko 5.000 eura.
Posljedice siromaštva na uživanje ljudskih prava su multidimenzionalne. Siromaštvo ugrožava sve aspekte ljudskog postojanja, bilo političke, ekonomske, socijalne ili kulturne. Za promjenu ovog stanja je prije svega neophodan brži privredni razvoj, ekonomska efikasnost i socijalna pravda.
Bonus video:
