Citat za početak: “Uočili smo da je potrebna dalja liberalizacija tržišta rada, ali je to teško balansirati sa očekivanjima radnika da se dodatno zaštite njihova prava. Potrebno je stvoriti uslove za lakše zapošljavanje, kao i lakše gubljenje radnih mjesta. Nezaposlenost mladih je problem u cijeloj Evropi i predmet je ozbiljne pažnje svih relevantnih evropskih struktura. Nedostatnosti u našem obrazovnom sistemu su posljedica tranzicije, tokom koje je srušen jedan sistem vrijednosti i nije stvoren novi. Sistem obrazovanja je u vrijeme SFRJ bio konzistentan i kvalitetan. Drugi problem je nekritička primjena Bolonje u visokom obrazovanju. Očito imamo problem sa neadekvatnim sprovođenjem Bolonje, odnosno sprovođenjem samo onoga što nam je odgovaralo. Krenuli smo sa reformom državnog Univerziteta, od politike upisa pa nadalje“; naglasio je premijer Đukanović.” (nedavni skup sa privrednicima)
Tobožnja Bolonja i rušenje/odsustvo sistema vrijednosti iz crnogorskog društva su rezultante koje ekskluzivno pripadaju dvoipodecenijskim činjenjima premijera i njegovog tima, ali ne mogu biti predmet ovog osvrta.
Onaj/ona ko je svakog momenta svojeg radnog angažmana bio/bila na tržištu rada, posebno CG i regiona, zna koliko su navedene rečenice iz citata tačne i životno upotrebljive u tekućem krahu onoga što se zove tržište rada Crne Gore. Crnogorsko tržište ljudskih resursa grca udavljeno HR agencijama i HR portalima koji su kao pečurke nakon kiše, a od posljednje promjene Zakona o radu, iznikle na svakom uglu bilo koje modernističke zgrade u CG. Ko ne bi ugrabio lako dokučivu visoko izvjesnu, a malo opteretivu zaradu… ali koliko god bili odgovorni nisu krivi.
Odgovornost ovih “pečuraka” je u slabim praksama i nedostatnim kapacitetima da svojim klijentima obezbijede kvalitet, pa se uobičajeno sakrivaju iza kakve regionalne ili internacionalne ispostave, kao da stanje na tim tržištima rada nije možda u ovom periodu još gore nego ovdje. Onda se ne treba iznenaditi što ni jedan dobar poslodavac, lokalni ili sa internacionalnim vlasništvom, trenutno ne vjeruje ni jednom testiranju ili pak intervjuisanju, odrađenom i plaćenom od njih samih.
Krivica za ovakvo stanje leži kod CG poslodavaca i njihovih timova/zaposlenih.
CG poslodavci su u ratu sa svojim zaposlenima oko rješenja onog inoviranog Zakona o radu, neplanirano zloupotrijebili skoro sve legitimne i profesionalne mehanizme ljudskih resursa da unište potencijal za razvoj, ne baveći se CG tržištem nego marketinškim copy-paste rješenjima jer su im pravni resursi primjetno ograničeni. Samo u CG možete da slušate, većinom netačna, bezgranična žalopojkanja menadžmenta oko zaposlenih, u kojima se potenciraju odsustvo idejnosti, proaktivnosti, kompetencija, ostvarenog rezultata. Jesu u pravu, na nivou principa, ali u svakodnevici timova kada zagrebete površinu, to su zahtjevi prema zaposlenima, u većini, koji se ne nagrađuju bonusima i ugovorima za stalno. Samo u CG lider tima unižava tim kojim koordinira, javno ili u kafanama, svejedno.
Udarni poslodavci u CG, posebno oni sa jakim internim HR jedinicama, trebalo bi da su mnogo manje u zahtjevima da mijenaju okvir radnog prava. Ukupno tržište, sve one agencije i portali prije svega, trebalo bi od njih da uče kako se pravi tim i kako se čuva i razvija tim, čak i kada se mora pristupiti otkazima. Što takvo postignuto, a traženo, rješenje potpune liberalizacije, koje je inkorporirano u zakonskim postulatima nije dalo rezultat u prethodnih tri godine primjene, i to kroz željeno jačanje timova i timskih kompetencija kao i uvećanje timskih performansi, moglo se objektivno očekivati.
Neprincipijelnim praksama ljudskih resursa, odsustvom ulaganja u širenje znanja i kompetencija, a izmaranjem malog broja top profesionalaca, onih koji znaju kako postići i znaju šta je održivi a ne pojavni rezultat (onaj za bonuse), koji se potom još dodatno išćeruju iz firmi što ukida i ono malo kvaliteta što se bori za rezultat koji daje šansu razvojnoj poslovnoj budućnosti, rezultiralo je u ovom strateškom porazu koji trenutno živi Crna Gora i koji se ne može riješiti daljom liberalizacijom već potpuno liberalizovanog tržišta rada. Mogu se zakonski svi otpustiti i regrutovati potpuno novi timovi, ali će njihov rezultat biti slabiji a ne bolji od prethodnika.
Ovome vjetar u leđa pridaju dalje jake, neumorne, nesmanjive i nezaustavljive scheme nepotizma i veza/vezica i sličnih umarajućih metoda kako kroz zapošljavanje preko onih pomenutih agencija i portala, tako i u eventualno originalnim HR timovima unutar poslovnih institucija, pa je tekuća želja načelnih liberalizatora: ”lako do posla i još lakše bez posla” više punch-line iz stand up komičarskog show-a, nego realno tržišno ostvarivo stremljenje.
Krivica nije samo na poslodavcima - tekuće timovi/ zaposleni ekskluzivno su parazitski a ne kreativno i participativno fokusirani da kolektuju zarade na kraju mjeseca, dok tokom mjeseca odrade što je moguće manje. Umarajuće voljno fokusiranje ka koridorskom ogovaranju i trošenju kvalitetnih sati na sve vrste negativnosti i nenamjernih ali realnih štetočinstava u bacanju vremena u prazno, radni je angažman koji u njihovom tumačenju podržavaju glavni menadžeri. Dodatno, armije zaposlenih, posebno mlađe generacije su mentalno zarobljenje kontuniranom upotrebom rečenice, koja ubija ukupne performanse timova a to je: “nije moj posao, neću to da radim i ja se ponašam u skladu sa mojim opisom posla”, što u praksi je daleko od tačnosti i konstruktivnosti u pripadnosti timu i rezultatima rada.
Pokušati novo, istraživati novo, biti timska podrška i nosilac proaktivnog u timovima, učiti posao ne postoje u CG u tekućem žabokrečanju po privatnim interesima jedino važnog izlaska u četiri/pet popodne, iako je posao ostao nekoj budali da je odradi, pošto su nevidljiva ali suštinska diskriminacija i izabrano jalovo etiketiranje unutar timova dozvoljeni/ ohrabreni od glavnih menadžera. Potencijal za hinjenje neutralnosti unutar timova uokviruje jasno opredjeljenje CG poslodavaca da zapošljavaju odsustvo energije i efikasnosti u radu. Odnosno, jasan je poslovni zahtjev da se iskaže otvoreno odsustvo strukovnog stava i nametnuto sakrivanje poslovnog integriteta što su traženi “kvaliteti” da se postigne važno institucionalno poslušništvo, odnosno nametnuto lidersko nirvanisanje o potrebnoj jednostavnosti poslovanja.
Ključni problemi CG tržišta rada su odsustvo znanja i želje za znanjem zaposlenih, kontinuirano unaprjeđenje kompetencija, strukovne posvećenosti kvalitetu i održivog potvrđenog izmjerivog rezultata, ali i strateške usmjerenosti poslodavaca da stvarno razvijaju svoje timove. Posao se na ovako malom tržištu zemlje u razvoju uči i unapređuje kroz greške, učenje iz grešaka i ostvarenje uvezivanja svih kompleksnosti biznisa i timskog sučeljavanja, a to se ne može propisati i regulisati, odnosno liberalizovati radi opet nekakvog masovnog otpuštanja, koje ne rješava primarni problem u podizanju i razvoju timova.
Zato ostajemo sistemski i institucionalno okamenjeni u skupovima sa premijerom, gdje se strateška obećanja daju bez sagledavanja šta su kvaliteti, a šta slabosti sistema. Ali, to onda ne atribuira ekskluzivnu odgovornost samo uz premijera, bar za oblast tržišta rada. Dok je to tako, tekuće žestoko liberalizovano vašarište u ozbiljnoj strateškoj oblasti razvoja ljudskih resursa će postepeno poslati ovu djecu sa biroa da negdje peru podove, jer će im to biti jedini ozbiljan izbor dostojanstvene budućnosti, kako ne bi završili u krahu crnogorskog tržišta kapitala.
Bonus video:
