Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka izgledalo je da je bitka za ravnopravnost žena u svijetu skoro dobijena. Mijenjala se legislativa, događao se kulturni preobražaj i ukidale ekonomske i sve druge prepreke na koje žene nailaze. Potom su se do devedesetih počele uočavati i razlike koje postoje među samim ženama i preispitivati jedinstveni esencijalno shvaćeni identitet žene. Taj proces je išao uporedo sa snažnim usponom demokratskog liberalizma i promocijom „slobodnog izbora“, kao sigurnog puta za ostvarivanje dobrobiti društva i pojedinca. Danas takozvani četvrti feministički talas često izgleda kao „slatke male humanitarne inkluzivne akcije”, a malo ko se bavi realnim pogoršanjem rodne ravnopravnosti u mnogim zemljama. Dok Evropski parlament odbija izglasavanje Izvještaja o seksualnim i reproduktivnim pravima, borbenost se iscrpljuje zabranom nekog spota ili stranice nekog časopisa, uz raskošne empowerment kampanje. Feminizam izgleda kao pro-choice (slobodan izbor), za kojeg svako "normalan" treba da se zalaže, a da pri tom zapravo ne zna za šta i zbog čega se zalaže.
Demokratski liberalizam je, paradoksalno, imao svog tihog i upornog pratioca u vidu sve snažnijeg „podešnjavanja“, prvo u ekonomiji, a potom i u ostalim sferama društva. Slom socijalizma je i na globalnoj sceni bio završni udarac ne samo konceptu socijalne države, već i nekim neophodnim društvenim postulatima zahvaljujući kojima se ljudska zajednica razlikuje od zvjerinjaka. Danas svijet uveliko bere plodove obmane o pojedincu koji je isključivo sam odgovoran za vlastitu sudbinu, jer je sam napravio pogrešne „slobodne izbore“, koji ga danas koštaju gubitka posla i penzije, bijede i beznađa, lošeg zdravstvenog i obrazovnog sistema i opšte nesigurnosti.
Okretanje svijeta „iz zgloba“ udesno suštinski bi bilo nezamislivo bez masovnih medija i reprezentacija određenih koncepata koje je publika naprosto usvajala kao sopstveni „slobodan izbor“. U eri liberalne demokratije i „slobodnog izbora“, u okruženju perverznog konzumerizma i manijakalne potrošnje, i žena je najzad „oboljela“ od svoje medijske reprezentacije. Nju najpotpunije ovaploćuju Bridžet Džons i junakinje serije Seks i grad. Opet je muškarac (Zverka) postao isključivi stožer oko koga se sve okreće, a vjenčanje životni vrhunac inače isprazne egzistencije, u kojoj se glavna odluka tiče eventualne kupovine Manolo cipela. Tako se točak na putu ostvarivanja rodne ravnopravnosti jednostavno okrenuo unatrag. I stigao do žalosnog sadomazohizma u svim „nijansama sive“.
Ovaj proces u zapadnoj teoriji nije prošao neprimijetno, a feministička misao se zbog njega razvijala u mnogo pravaca. Najmudrije među feminističkim teoretičarkama su ukazivale na mogući opasan zaokret. Međutim, u to vrijeme je Crna Gora sa susjedima tonula u ratove i pljačke, zbog kojih smo i propustili „zlatno doba“ liberalizacije. „Znaveni“ kakvi smo, mi smo 1989. liberalizam prigrlili u obliku pobjede konzervativizma nad alternativama, podjednako nad socijalizmom kao i nad liberalizmom. Odmah smo ušli u novo nacionalističko jednoumlje i u snažnu obnovu religijskih praksi (potpuno nespojivih sa konceptom rodne ravnopravnosti). Tada je prekinuto unapređivanje ženskih prava i ostvarivanje njihove istinske društvene jednakosti.
U ovom trenutku, Crna Gora se, reklo bi se, sa mnogo posvećenosti bavi pitanjima rodne ravnopravnosti, a legislativa garantuje jednakost pristupa mogućnostima i muškarcima i ženama. Problem je što se u istom trenutku, pojavljuju neke nezamislivo nazadne prakse, koje suštinski ukazuju da patrijarhat s nesmanjenom snagom odlučuje o ženskim životima i doslovno ih ugrožava.
Crnogorska žena se našla u procijepu, između zahtjeva „globalne“ mode i „lokalnog“ mentaliteta. Sve se postavlja kao pitanje „slobodnog izbora“, a pri tom je društvo od 1989. trpjelo žestoke retrogradne pritiske koje su te „slobodne izbore“ zapravo oblikovali i nametnuli. To se posebno snažno odrazilo na mlade žene u reproduktivnom dobu. Zbog toga se institucionalna akcija u pravcu rodne ravnopravnosti više doživljava kao dekoracija ili pitanje EU integracije, dok se suštinski ide po opasnoj ivici mentalitetskih opterećenosti (koje sjajno ovaploćuje Živko Nikolić) i globalne mode (na kojoj se zasniva serija Seks i grad).
U Crnoj Gori su ugrožena radna prava mnogih žena, a siromaštvo sve češće ima „žensko lice“. Porodiljna prava i briga o natalitetu su znatno gori nego u vrijeme socijalizma. Sindikalna borba suštinski zaobilazi temeljna politička pitanja od kojih zavisi egzistencija i muškaraca i žena. Žene se i dalje ne knjiže na nepokretnosti. Nesrazmjerno su zastupljene u politici i na rukovodećim funkcijama u javnom životu. Na jednom polu ove lepeze se šepuri sponzoruša, na drugom žena koja dobrovoljno pokriva tijelo i glavu.
Tehnološki napredak i „globalna“ moda su dodatno proširili polje moguće ženske bijede. Nečuvena je hipokrizija zbog koje veliki broj mladih Crnogorki vrši rekonstrukciju himena u okolnim državama. Čudovišne su estetske operacije kojima se žene neumorno sakate ne bi li u isto vrijeme živjele u „mitu o ljepoti“ kakav im određuje popularna kultura. I najgore od svega - u Crnoj Gori postoji gotovo desetogodišnja praksa selektivnih pobačaja ženskih fetusa. Upravo to je najrječitije priznanje dokle se stiglo u ostvarivanju rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori na početku 21. vijeka - do odluke da se žensko dijete ni ne rodi.
Teško da su selektivni pobačaji i teška patrijarhalna sjenka nad crnogorskim ženama danas zaista njihov slobodan izbor. Prije će biti da nas društvo, opasno nagnuto udesno, vraća u staru „kutiju”, pa ovoga 8. marta jedino ostaje da se zamislimo nad pitanjem da li su Crnogorke slobodne.
Bonus video:
