Posljednja hapšenja ljekara u Bijelom Polju, mnogobrojni sudski procesi kao i polemike u medijima o mnogim slučajevima u našim bolnicama koji još nijesu procesuirani, govore da ima ozbiljnih problema u zdravstvenom sistemu koji uznemiravaju javnost. Gdje je zapravo problem?!
Pokušaću da iz mog ugla da dam doprinos boljem sagledavanju ukupne problematike zdravstva, iz ugla ljekara i nekoga koji je nekad vodio sektor. Ovdje ću apstrahovati probleme u vezi sa korupcijom u zdravstvu o kojoj se govori (neki ljekari su osuđeni) jer je to problem sa kojim se suočava kompletno društvo. Istina, i tu moram da primijetim da se ljekari lakše hapse i procesuiraju nego brojne „krupne ribe“ o kojima govore Brisel i Vašington, a koje ne mogu da objasne na koji način su stekli ogromno bogatstvo i napravili teška krivična djela prema narodu i državi.
Koncentrisati ću se na optužbe, hapšenja i zatvorske kazne ljekara zbog dokazanih i navodnih stručnih grešaka. Analizirajući nekoliko procesuiranih slučajeva koji su meni poznati, slažem se da je bilo razloga za odgovornosti ljekara i timova za neke tragične bolničke smrti. Ljekari, kao i svi građani, treba da odgovaraju pred sudskim organima po krivičnim prijavama i dokazuju pred sudom svoju nevinost. Teško mi pada kada se od svega toga pravi spektakl za dnevnopolitičke potrebe onih koji su najodgovorniji za brojne probleme u društvu, pa time i u zdravstvu. Teška je spoznaja da će operacionu salu u Crnoj Gori u budućnosti hirurzi dijeliti sa policijom, gdje će oni nadgledati kako se radi i stavljati lisice doktorima kad procijene da su učinili previd!
Treba reći, takođe, da prosječni pacijent danas ima mnogo više informacija o bolestima i metodama liječenja, tako da ljekari često u svojim ordinacijama diskutuju sa njima o mnogim terapeutskim opcijama, gdje se otvoreno priča i o bolestima i o liječenju. Takođe se razgovara o mogućim komplikacijama i rizicima po život. Takva stvarnost podiže odgovornost ljekara na veći nivo, traži kolegijalnost, multidisciplinarni pristup, savremena ekspertska znanja, izbjegavanja klišea, okrenutost pacijentu. Nažalost, kod nas, mnoge gore pomenute stvari ne stanuju. Stručni kolegijumi su često formalne prirode, nemamo planove stručnih usavršavanja ili ako ih imamo, oni su mrtvo slovo na papiru iz raznih razloga; najčešće zbog nedostatka novca i ili ličnih projekcija onih koji donose odluke. To se zove nebriga prema budućnosti i nepoštovanje interesa građana da budu liječeni savremeno. Partijske podjele unutar bolnica, izbor partijskih direktora, animoziteti među ljekarima svojstveni našem mentalitetu, dodatno komplikuju situaciju. Nadam se će ljekari i medicinsko osoblje konačno shvatiti da živimo u modernom vremenu sa svim svojim izazovima i da više nije moguće odokativno liječenje, slaba komunikacija sa pacijentom i porodicom, a pogotovu nepoštovanje standarda liječenja. Neočekivana smrt nastaje zbog propusta ljekara u dijagnostici, zakašnjele dijagnostike, nedostatka komunikacije među ljekarima i lošeg liječenja kao posljedice nedostatka treninga ključnih ljudi koji su uključeni u rješavanje problema.Takvi propusti ostavljaju dubok emotivni trag kod porodica zbog nenadnog gubitka, ali i kod ljekara kojima takvi slučajevi predstavljaju veliku mrlju u karijeri i ranu u dušama, koje bole i ne zaboravljaju se. Neočekivana smrt se može desiti i najboljim ljekarima u trenucima umora zbog prevelikog broja pacijenata, zasićenja, briga koje mu odvlače pažnju, nešto slično kao previd! To se tretira kao ljekarska greška, koja kao posljedicu ima smrt pacijenta ili teški invaliditet i ne može se mjeriti sa greškama drugih čije su posljedice materijalne prirode i koje se lakše podnose. Ljudski je pogriješiti i griješiti i u medicini. Treba se truditi da toga bude u nivou savremene statistike što će reći da se mora mnogo toga dobroga desiti i u državi pa će konsekutivno i u zdravstvu. Apelujem na uznemirenu javnost da treba da pokuša da razumije! Razumijem bol porodica i pokušavam da približim problem!
Crna Gora ima preko 30 zdravstvenih institucija. Mali broj njih arhitektonski i ambijentalno zadovoljava neke kriterijume koje možemo smatrati prihvatljivim. Crnogorski ljekari i medicinsko osoblje se dominantno školuju u regionu, a oni iz regiona se školuju i u inostranstvu. Mali broj crnogorskih ljekara ide na usavršavanja izvan zemlje, zatrpani svakodnevnim poslom i rutinom. Crnogorski zdravstveni sistem nema optimalnu i stratešku komunikaciju sa zemljama EU i njihovim bolnicama, nema razmjene znanja, zajedničkog rada. Edukacija najboljih crnogorskih ljekara se mora institucionalizovati i o tome treba da vodi računa Država- Ministarstvo zdravlja na predlog bolnica uz odgovornost za kadrovska rješenja. Novac za to se mora naći!
Crnogorski zdravstveni sistem, kao ni bilo koji drugi, ne može efikasno funkcionisati bez novca. Očekivanja građana prevazilaze mogućnosti zdravstvenog sistema koje ima tako nejaka pleća. Vlada ne stvara ambijent za uspješnu privredu, punu zaposlenost i plaćanje doprinosa za zdravstvo. Dakle, doprinosi koje plaćaju poreski obaveznici iz čega se onda finansira i zdravstveni sistem su toliki da su bolnice takve kakve su, oprema takođe, a ljekari i zdravstveno osoblje prepušteni sebi u svojim problemima i siromaštvu. Zato je mnogo veća odgovornost Vlade Crne Gore zbog situacije u zdravstvu od odgovornosti zdravstvenih radnika! Crnogorski zdravstveni radnici ne razumiju odakle nezasluženo bogatstvo gospodi koja nas je vodila u rat, pa u mir, pa u EU, pa u NATO. Osjećaju se i zbog toga, razočarano, zanemareno i napušteno, s obzirom na to šta su sve morali da urade u životu da bi postali to što jesu. Ljekari i medicinsko osoblje znaju da dobra neće biti ubrzo za njih a ni za građane jer ne vide konkretne poteze Vlade na stvaranju moderne ekonomije, koja je osnova kvalitetnog života svih. U državi se sve pa i zdravstvo urušava i u takvom ambijentu krivica se usmjerava ka onima koji nijesu najodgovorniji. Hvatamo se za vratove čuvajući neke male i kratkoročne interese dok kreatori takvog ambijenta i vinovnici problema sjede na tribinama, punih džepova, i grickaju sjemenke.
Crnogorski zdravstveni radnici su spremni da prihvate i najtežu kritiku ili osudu svojih pacijenata i građana, ali ih boli kada isti ti građanii vide problem samo kod ljekara a ne i kod onih mnogo odgovornijih, koji su sve najveći broj građana, među kojima su i brojni zdravstveni radnici, doveli do prosjačkog štapa. To bio bio početak samopoštovanja, razumijevanja i poštovanja drugih.
Na kraju! Nema modernog zdravstva bez jake države sa jakom ekonomijom. Nema dobrog zdravstva bez dugoročne politike unutar sektora, školovanja ljudi, komunikacije sektora sa boljim od nas i stvaranja preduslova za animiranje vrhunskih zdravstvenih kadrova za potrebe crnogorskih građana.
Treba nam dobra politika, strpljenje i vrijeme.
Bonus video:
