U posljednje vrijeme nasilno ponašanje prema životinjama u Crnoj Gori, posebno u Podgorici, sve više poprima oblik opasne psihopatologije i graniči se sa bezumljem.
Malo ko reaguje, osim nekih medija i pojedinaca iz nekih nevladinih organizacija.
Sudeći po javnim reakcijama, ćutanje i prilagođavanje postojećem stanju je pretežni odgovor građana na nasilje prema životinjama. A nije ništa drugačije i prema nasilju nad ljudima. Izgleda da smo kolektivno postali ravnodušni na svako zlo i nasilje. Pored opšteg siromaštva i borbe za biološki opstanak, borimo se i sa nasiljem iako imamo ogromni državni aparat za javnu bezbjednost i borbu protiv nasilja.
Živimo u demokratiji u kojoj je zaštita prava na život čovjeka svedena na minimum u državi u kojoj su ubistva i bombaški obračuni svakodnevna pojava. Privikavanje na nasilje je znak ozbiljne bolesti jednog društva. Šta još treba da se desi, što nije već viđeno, pa da i dalje okrećemo glavu, ćutimo i trpimo?
Stanje apatije i nemoći čovjeka - građanina u odnosu prema surovoj stvarnosti, gdje kao po nepisanom pravilu iznad svega vlada moć jačeg nad slabijim, svuda je očigledno kao kolektivno stanje duha.
Nikada u istoriji Crne Gore nije bilo više mitropolija i vjernika a manje hrišćanske vjere u život, čovjeka i čovječnost. Nikada nije bilo više priče o građanskom vaspitanju, građanskoj državi i društvu, a manje građana, građanskog aktivizma i hrabrosti. Nikada nije bilo više političkih partija i profesionalnih političara, a manje demokratije. I nabrajanju crnogorskih paradoksa nema kraja.
Poznat je odgovor zvaničnika na sve ovo i ono što nam se događa - tranzicija. Profit i tranzicija opravdavaju sve, pa i nasilje nad nedužnim ljudima i životinjama.
Da se vratimo glavnoj ideji ovog prigodnog teksta - sve učestalijoj pojavi trovanja i mučenja pasa i nasilju čovjeka nad životinjama.
Ta svirepost ljudskog uma da pojedinačno i kolektivno muči slabije, i suviše je poznata kroz istoriju, ali samo gdje nema države i demokratije. Fotografija onog zlatnog retrivera koji je otrovan u Bloku V u srcima vlasnika i ljubitelja pasa izaziva očajanje i tugu. Ubijen je život, oduzeta je bezgrešna radost i ljubav. Onaj njegov radosni i nevini pogled na fotografiji ostaće da podsjeća i opominje našu uprljanu i nečistu savjest o tome šta smo kao država i društvo učinili da ga zaštitimo od zločina.
To je planirani zločin i utoliko je svima nama teže da se pomirimo da zaista živimo u nehumanoj zajednici. Trebalo je da država najoštrije istraži i sankcioniše zločin!? Da se nikada slično ne ponovi.
A sličnih zločina je bilo bezbroj puta do sada u gradovima širom Crne Gore, jer nijesu sankcionisani. Takve zločine je samo čovjek u stanju da uradi, jer “zvijer nikada ne može biti tako svirepa kao čovjek, tako virtuozno, tako umjetnički svirepa”, kaže Dostojevski.
U glavnom gradu Crne Gore u kome formalno postoje sve institucije sa gradonačelnikom na čelu, nažalost, još nema odgovora na pitanje ko truje životinje i kućne ljubimce? Što je još poraznije od svega, čak se ne zna ni ko je zapravo nadležan da odgovori na ovo pitanje. Istina, neki pozitivni nagovještaji novog gradonačelnika Podgorice već postoje u zbrinjavanju napuštenih pasa, ali još uvijek nema sistematske akcije na rješavanju ovog humanog pitanja.
Niko do sada od javnih političara nije iskreno progovorio o ovom pitanju. Političari svojim primjerom saosjećanja i posvećene brige treba da pokažu da brinu o ljudima samo ako vole i štite životinje. I to treba da pokazuju svakodnevno. Tek potom su moguće neke promjene, pošto je kod nas sve politička predstava.
Tako je u Crnoj Gori, kritičku masu za promjene (svijesti) stvaraju najprije političari, a civilno društvo, nezavisni mediji, intelektualci, vaspitno - obrazovne ustanove, pa i porodica su nažalost, sekundarni agensi društvenog progresa i humanizacije društva.
Neka istraživanja u svijetu su pokazala da ljudi koji zlostavljaju životinje su pet puta više skloniji da počine čak i nasilnički zločin prema ljudima. Trovanje pasa i nasilje nad njima je, po svemu sudeći, mentalni problem i opasni signal za sve stručnjake, jer je kod nas poprimio oblike masovne pojave. S druge strane, ako nema straha od sankcija, gdje je “sve dozvoljeno”, pa i ubijanje životinja i ljudi, gubi se i ono malo smisla života koji se zasniva na vjeri u moralne i humanističke vrijednosti.
U svakom slučaju u našim vaspitno-obrazovnim ustanovama od ranog djetinjstva treba njegovati osjećanje ljubavi prema životinjama i ljudima podjednako. I to po mogućnosti u praksi, bez mnogo predavanja i teoretisanja. Druženje sa životinjama humanizuje ljude i zato ih posebno treba voljeti.
Bonus video:
