Svoju prvu Novu lunarnu godinu u Kini, dočekao sam razmišljajući o Evropi. Nijesam bio na partiju i ludovao do zore, jer takvog dočeka u Kini nema. Novogodišnje veče je posvećeno idealu porodice i predstavlja socijalni aksiom za svakog Kineza. Svi moji prijatelji Kinezi, to veče su bili sa svojim najmilijima; ja sam, dakle, bio sam u svojoj sobi. Nijesam slušao naše narodnjake i pio kinesko pivo (nemaštovita kombinacija), nego sam, kako rekoh, razmišljao o Evropi.
Prije nekih desetak dana posjetio sam gostujuću izložbu skulptura Ogista Rodena u Nacionalnom muzeju Kine u Pekingu. Usput, ovaj muzej je zvanično među tri naposjećenija u svijetu u 2014; ispred njega su Luvr i Prirodnjački muzej u Vašingtonu. Ulaz je, kao i u skoro svakom muzeju u Kini - besplatan. Primjera radi, muzej u mom Bijelom Polju naplaćuje ulaz. Mislim da je ista stvar sa svim muzejima u Crnoj Gori. Ako griješim, izvinjavam se zbog neznanja, a grijeh neka ide na moju grešnu dušu. Politika Kine je tu jasna: Vlada želi da nauku i umjetnost što više približi svim građanima, a posebno mlađoj populaciji. Mudrost velikog učitelja Konfučija je pretočena u (marksistički) praksis: „Ako razmišljaš za period od godinu dana, posij sjeme; ako razmišljaš za period od deset godina, posadi drveće; ali ako misliš na period od sto godina, onda uči ljude.“ Nijesam siguran da Konfučija imamo u crnogorskom prevodu... Ili opet griješim?
Elem, posjetih Rodenovu izložbu, biser evropskog umijeća, u srcu Kine. I kad vidimo Rodenovu skulpturu na amaterskim fotografijama, sjaj genija je očit bez obzira na slabu rezoluciju digitalnog oka. Ali, kad se to uživo vidi, čula i duh ostaju dugo zanešeni zapretenom snagom ljepote Rodenove vajarske vještine. Te skulpture, međutim, nijesu tek ukočeni momenti umjetnikove inspiracije. One su sveprisutni svjedoci evropske mitologije, čiji su pojmovi vjekovima oblikovali stvarnost Evrope. A to čine i danas, htjeli to da priznamo ili ne.
Izložbu Rodenovu sam posjetio zajedno sa prijateljima iz Kine. Prije nego smo stigli do trga Tjenanmen, gdje se nalazi rečeni muzej, pitaše me je li u Crnoj Gori upriličena izložba Rodenovih djela. Ja im sa oprezom odgovorih da se ne sjećam sa sigurnošću je li ili nije, a u sebi pomislih kako bih se tog momenta smio kladiti da je za mog života, 100 % nije bilo. A ako je, mea culpa, grijeh je opet na mojoj koži. Dok smo obilazili i raspravljali o očiglednim ljepotama i dubinama u koje su nas vukle skulpture (Poljubac, na primjer), primijetio sam da moji prijatelji ne mogu u cjelosti da dožive Rodenovo djelo. Razlog tome bješe nekompletno poznavanje evropske istorije i mitologije, umnogome slično evropskom neznanju o Kini. To sam najbolje primijetio kad smo stali ispred Vrata pakla, čuvene Rodenove interpretacije Danteovog stiha. Nakon mog objašnjenja o čemu je tu riječ, uslijedio je set njihovih pitanja. A što je u Evropi bilo toliko vjerskih ratova? Šta će stari grčki filozofi u paklu? Što ima veze što nijesu vjerovali u jednog boga? Navališe sa pitanjima kao mala đeca. Svako na mjestu, bez daljeg. Nakon kraće rasprave mi rekoše da je za kinesko promišljanje božanstva i praktikovanja vjere nezamislivo da se desi rat iz vjerskih razloga. Oni jednostavno ne umiju da zamisle vjerski rat, jer ga u istoriji Kine nije nikad ni bilo. A na ovoj teritoriji je prisutno više vjerske različitosti, nego u Evropi, vele. Moglo je da se zvekne oko toga kad god hoćeš. I još mi rekoše da vjera od čovjeka pravi čovjeka, učeći ga da čini dobro sebi i drugima, i svima i svemu na ovom svijetu, te je zato besmisleno ratovati zbog vjere. Vjera je izgovor, zaključiše, pravi odgovor za rat leži van vjere. U ljudima, dakle, ne u bogu.
Nekako im odgovorih, pozivajući se na Hegelove pojmove dijalektike i filozofije istorije. Govorio sam im o tezi i antitezi, o satkanosti ta dva ontološki shvaćena principa, o različitosti jedinstvenog bića Evrope. I rekoh im da je jedinstvo različitog metafizička odrednica evropskog duha, prezent njegov i sudbina, harmonija koja se, možda ponajbolje, odražava u mojoj zemlji. Bješe im neobično drago što to čuju i na moj predlog, krenusmo dalje. Kad konačno prođosmo pakao, pred nama se ukazaše vječito okamenjena lica Bodlera, Igoa, Balzaka. Uhvaćeni u činu kreacije, bili su van smrti i nestajanja. Naš put se završio trijumfom misli. Posmatrajući napor Mislioca, napor misli koji je podražavao snagu tijela, naša čula su nijemo odavala počast ljepoti.
Nekoliko dana kasnije, usred prve noći Novog proljeća, razmišljajući o ovoj izložbi i razgovoru koji sam tom prilikom vodio, doživio sam svoj najdublji uvid o Evropi. Naravno, on bješe jednostavan i prost, ali za njegov doživljaj mi je trebala distanca - prostorna, kulturna, pa čak i vremenska, ako hoćete. Čestitajući mi dolazak Nove godine, Kinezi me obradovaše riječima da će rado posjetiti Crnu Goru i njenu rodenovski vajanu prirodu. Takođe, rekoše da im je drago što su preko Rodena malo bolje upoznali Evropu i stekli bolje razumijevanje o njenom biću.
Iz nekog razloga, te večeri nijesam sa njima podijelio svoje razumijevanje Evrope. Ali ću ga iz nekog razloga, javno podijeliti sa svima u Crnoj Gori. Iako smiješno zvuči, moj najdublji uvid o Evropi bješe da je Evropljanima najteže da razumiju Evropu. Ili... možda griješim? Forgive me, father, for I have sinned...
P.S. (Xn nián kuài lè) - Srećna Nova godina!
Bonus video:
