Iako naslovi služe da bi privukli pažnju čitalaca i često nemaju dodirnih tačaka sa sadržajem, naslov „Tehničar ugrozio zdravlje LGBT pacijenta“ su potpunosti zasjenile nekolike kratke rečenice iz tog teksta. Riječ je o citiranju povrijeđenog i uvrijeđenog pacijenta koji je izjavio da mu je tehničar Ž.R. pocijepao konce na rani pa je i detaljnije objasnio slučaj riječima:
Rekao sam mu 'nemojte tako jako, nisam od drveta, jadan'. Ćutao je. Prišla je medicinska sestra, stavila mi novu gazu, i rekla da se obučem i idem.
Interesantno je što je ime tehničara u tekstu prezentovano inicijalima, iako je vjerovatno zabranjeno zakonom da maloljetnici budu zaposleni u državnim ustanovama. Moguće da su inicijali u tekstu zastupljeni zbog pravila o pretpostavci krivice, ali nisu inicijali toliko bitni, koliko je u tom tekstu važno autentično prenošenje događaja. Tekst je odmah dobio pažnju kao da je riječ o trovanju beba, jer je tema goruća za naše društvo, ali nije ni to suština ovog teksta, već je glavna riječ u tekstu „jadan“. Ta riječ je u prvom planu.
Jedna od najdražih gradskih fora za koju nije isključeno da se zaista i dogodila jeste kad je gazdarica butika iznenada povećala platu svojoj vrijednoj radnici, koja je oduševljeno odmah htjela da se zahvali svojoj šefici obraćajući se u žargonu, a istovremeno joj persirajući: „Ne seeerite?!“.
U ovom slučaju je tip persirao tehničaru koji ga je povrijedio, ali se koristio poštapalicom „jadan“ koja može da se izgovori ponekad kao poštapalica, čak može biti izgovorena od milošte.
„Nemojte tako jako, nisam od drveta, jadan“.
Za nekoga ko nije iz Crne Gore ova rečenica može imati sasvim drugi kontekst, ali je u ovoj rečenici riječ „jadan“ skraćenica od „jadan ne bio“, a duža verzija je obično: „Što činiš to jadan ne bio“.
Nesvjesno ljudi u Crnoj Gori u svakodnevnom govoru ponašaju se kao dramaturzi i bilo koji događaj, čak i onaj sasvim banalan ukrase citatima i prenošenjem u originalu. Razgovor je obogaćen prenošenjem događaja od riječi do riječi, na što smo se navikli, tako da je slušati pojedine ljude jednako užitku kao kad posmatrate predstavu, ako naravno ne govorimo o našim predstavama koje su prije svega dosadne i često negledljive.
Drama je u svakodnevnom životu i na ulici, u medijima i izjavama svjedoka, a navodnici su svugdje. Svi imitiraju, prenose doslovce, glume dok govore, mijenjaju glas i ulaze u lik. Nije objašnjivo zašto se naši glumci jednostavno samo ne popnu na scenu, već preglumljavaju iako imaju urođen osjećaj za pravu dramu.
Zato je lako i pisati u Crnoj Gori, potrebno je samo osluškivati (ne prisluškivati) i zapisivati, odnosno prenositi.
Naravno, najteže je od toliko genijalnih izjava koje se graniče sa budalaštinama izvući one upečatljive i vrijedne pažnje. Uvijek je sve ponuđeno i u naizgled najbanalnijoj rečenici leži suština čitavog teksta.
Tako je i sa političarima, dok napamet naučen tekst prenose novinarima i narodu, najinteresantnije je kad nastup začine jednom „svojom“ rečenicom koja im se omakne i koja obično kaže više o njima nego čitav tekst koji su dugo pripremali.
Bonus video:
