Dosta je minule nedjelje bilo svađe treba li obilježiti dan smrti ili rođenja Marka Miljanova. Nemam jasan stav o tom esencijalističkom problemu. Ali mislim da je bolje proučiti život njegove unuke, Olgivane Lojd Rajt, žene koja je u svijetu bila malo poznatija od svog brkatog đeda.
Olgi...kako? Ko ti je Olgi-vana, pita slabo znaven Kuč, a ja kažem da je bila supruga šefa arhitekture XX vijeka, Frenka Lojda Rajta, dama koja je velikanu tako utegla život i biznis, da mu je ostalo samo da crta Gugenhajm, Kuću na vodopadu i još neke trice iz domena svjetske kulturne baštine. I ne samo to, nego je 31 godinu starijeg muža na maškarama u Noći vještica 1940. godine, naša Olgivana obukla u crnogorsko, pa s ponosom možemo reći da Njegoš nije jedini genije kojem je ta nošnja pristajala.
Ali zašto, zaboga, niko u ovoj zemlji nema pojma ko je bila Olga Ivanova Lazović, šćer Miličina, ona što je 1911. godine kao tinejdžerka otišla u Tbilisi, pa u Carigrad, pa preko Pariza - pravac Njujork.
Prije svega, skoro niko nema pojma o Olgivani jer u našoj zemlji slabo ko ima pojma o bilo čemu, pa i o njenom famoznom suprugu. To što je Olgivana možda jedina Crnogorka kojoj je “Njujork tajms” objavio osmrtnicu, nema mnogo značaja jer prosječan Crnogorac više vrednuje fino sročenu čitulju u “Danu”. U Americi, ipak, život slavnog para nije pao u zaborav - dva su pisca, jedan sociolog i jedan arhitekta, odlučili da objave valjda stotu knjigu o privatnom životu Lojda Rajta koji se tri puta ženio.
U knjizi „The Fellowship“ Rodžer Fridland i Harold Zelman ne tvrde da kružna linija muzeja Gugenhajm podražava oblik crnogorske kape, ali daju vrlo važno mjesto crnogorskoj nevjesti. Još od davne 2006. godine kad je knjiga izašla, palo je novo svjetlo na život Olgivane koja je kroz seriju skandala, kao udata žena, ušla u vezu sa oženjenim arhitektom i promijenila mu život.
Sredina dvadesetih godina prošlog vijeka, živjelo se punim plućima - ono što su biografi iskopali, neće se svidjeti plemenskim savjetima u Crnoj Gori. Ali bila bi šteta da Olgivana padne u zaborav zbog nekoliko škakljivih detalja.
E sad se spremite braćo Kuči - unuka časnog Marka Miljanova, vojvode kučkog i heroja sa Fundine, ne samo da je po svoj prilici uživala u zagrljaju žene, nego je vodila jednu od prvih neformalnih homoseksualnih zajednica u Americi, u vremenu kad je to bilo vrlo nezgodno, taman kao što bi danas bilo na Medunu.
Vratimo se u prvu polovinu prošlog vijeka, godine američkog buma, kad je žena raskošnog stasa, ljepote, intelekta, sljedbenica mistika Gurđijeva, kompozitorka, plesačica i pisac, naša Olgivana, preuzela kormilo arhitektonske kolonije Taliesin. Bio je to slavni centar u Viskonsinu u kom su mlade arhitekte plaćale da uče od Frenka Lojda Rajta. Taliesin nije bio obična škola nego način života, samoodrživi hram arhitekture podignut na porodičnom imanju. Biografi su intervjuisali mnoge polaznike i svi su od reda bili fascinirani gazdaricom Olgivanom - neki od njih i vrlo negativno.
Ne samo da je upravljala imanjem, govore svjedoci, nego je u skladu sa svojim spiritualnim učenjima i naprednim shvatanjem seksualnosti, uticala na ljubavni život muških studenata, ohrabrivala ih u njihovim „stremljenjima“ da se međusobno uzimaju. Pod Olgivaninim uticajem, Taliesin je postao oaza onoga što je Vitmen zvao slobodna ljubav među drugovima, kao i centar učenja gurua Gurđijeva, koji je po prodornom pogledu bio brat rođeni Raspućinov.
Protivnici gejstvovanja i sekti, vjerovatno će zajecati nad sudbinom vojvode Marka. Olgivanina majka Milica, e to je bila prava kučka amazonka - nosila je dugi mantil i dobrovoljno se borila u Velikom ratu. Dočim Markova unuka, čim je stigla u Njujork, odmah je ušla u najslobodnije krugove - 1926. godine dok su se po Crnoj Gori komite još hvatale po šumama, Olgivana se, da prostite, hvatala sa urednicom slavnog časopisa „The Little Review“, Džejn Hip, koja je avanturu zapisala u dnevnik.
Polako, bratstvenici, Hipova je bila čeljade iz dobre kuće, značajna urednica, žena koja je sa Ezrom Paundom i Margaret Anderson prva u nastavcima izdala Džojsovog “Uliksa”.
Greška bi bilo pomisliti da je životopis Olge Ivanove nekakvo seksualno tumaranje i konfuzija, naprotiv, bila je to žena duhovnog traganja za ravnotežom koju je pronašla u braku. Vodila je život sa težnjom pomirenja duha i tijela, još u mladosti zanesena Ničeovim konceptom natčovjeka. Plesom je pokušavala da dosegne više slojeve egzistencije prateći derviški metod Gurđijeva. Bila je žena drugog sistema, što bi rekao pjesnik. Ali postoje i mnogo konzervativnije storije, poput PBS-ovog dokumentarca „A partner to genius“ u kom se vidi snažna figura supruge i majke; tu su i fotografije iz mladosti na kojima je sačuvana ljepota za koju je Rajt govorio da je bila kao magnet.
Na trenutak zamislimo šta bi od te ljepote ostalo da je ostala u Kučima. Koga bi taj magnet privukao, kakve sile i događaje između dva rata. Ne bi bila pognuta, sigurno, jer bi joj se klanjali zbog mrtvog đeda. Ne bi joj kičma pukla kao većini vršnjakinja rođenih 1897. Vjerovatno bi čibučila i upravljala grupom gorštaka, pokušala da kanališe njihove bjesove, kao prava đedova unuka. Možda bi se neka ulica u Podgorici zvala po Olgivani.
Bonus video:
