Predrag Peđa Čelanović rođen je u Kavaču 1947. godine. Osnovnu školu je završio u blizini rodne kuće, a potom je bio veoma uspješan đak prestižne kotorske gimnazije. U ranom djetinjstvu je maštao da postane vazduhoplovac. Sa prostranog zelenila svog voćnjaka u podgorini Vrmca, posmatrao je polijetanje i slijetanje prvih jugoslovenskih aviona na ledini budućeg tivatskog aerodroma. Odlučio se da upiše saobraćajni fakultet, letački smjer u Beogradu i uspješno je diplomirao među prvima u CG za vazduhoplovnog inženjera.
Na insistiranje profesora sa Saobraćajnog, Čelanović je preporučen da bude primljen u Jugoslovenski aerotransport i odmah je upućen da riješi tekuće probleme na prištinski aerodrom koji je pripadao JAT-u. Čelanoviću je uspjelo da sanira teškoće u Prištini, a zatim je raspoređen na poslove zemaljske operative na tivatskom aerodromu.
Septembra 1971. u Tivtu je otvoren novosagrađeni međunarodni aerodrom, a za direktora je zatečen dobroćudni humanista Vlado Matijević. Međutim, zbog bolešljivosti, Matijević je bio prinuđen da se liječi, pa je u međuvremenu dužnost direktora prihvatio predrag Čelanović.
Inženjer vazduhoplovstva P. Čelanović je kao pravi domaćin prvi uveo uspješno poslovanje tivatskog aerodroma u cjelini JAT-a, zalažući se za pravedniju podjelu dohotka i dalja ulaganja u infrastrukturu po novim evropskim zahtjevima.
Čelanović je zaslužan što je sredinom 80-ih, u vrijeme najvišeg JAT-ovog uspona, uspio da se izdvoje materijalna sredstva za gradnju navigacione opreme, nove svjetlosne organizacije u zoni aerodroma i na poletno-sletnoj stazi i uređaji koji će poslužiti za uvođenje dugo očekivanog noćnog starta na tivatski aerodrom.
Generalni direktori JAT-a, general Radisavljević, Vladimir Kovačević, Milan Radojičić, Miljenko Zrelec, Žika Petrović i Dobrivoje Mandić, sa pohvalama su pratili rad i zalaganje Čelanovića i zbog posebnog doprinosa bio je javno bio hvaljen od svih rukovodnih aviokompanijskih struktura.
Savezna vazduhoplovna inspekcija je svojevremeno u Čelanoviću gajila odanog saradnika u sprovođenju zakona o vazdušnoj plovidbi i odredbama međunarodnih konvencija o bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva. Kao diplomirani inženjer vazduhoplovstva, Čelanović je najbolje poznavao tehničko-tehnološka rješenja aeromskog pristaništa, tehnički i navigacioni sistem uređaja, sterilnu zonu i propisane zahteve njene opremljenosti i kontrole, usko povezano sa procjenama i planovima bezbjednosti aerodroma, aviona i procedure letjenja.
Uvijek je bio spreman da dobre strane dugogodišnjeg iskustva prenese mladim saradnicima, ali je u posljednje vrijeme njegovo bogatstvo teorijskog znanja i prakse zbog partikularizma i nedostojnog „prestiža” sve manje traženo i korišćeno.
Mislimo da je centralno Čelanovićevo učenje vazduhoplovstva bilo sprečavanje svih vrsta ugrožavanja, najčešće ispoljeno među zaposlenima na aerodromu i aviokompanijama kroz svakodnevnu brigu da se suzbiju samovolje pojedinaca i grupa i vršenje prikrivenih sabotaža. Čelanović o tome nije javno polemisao, ali je ostavio brojne argumentovane zapise.
Uvijek je bio spreman da sagovornike uvjeri u razumno ponašanje ma gdje se dešavalo, posebno ne onih zbog korupcijskih i oligarhijskih interesa.
Smrću inženjera Peđe Ččelanovića, jugoslovensko vazduhoplovstvo je ostalo bez predvodnika struke koja zahtijeva poštovanje života potencijalno ugroženih nevinih putnika i članova posade. U tome su ga podržavali inženjeri JAT-a i poslovni organi ostalih 18 jugoslovenskih aerodroma od Pule do Ohrida.
Nezaboravne su ideje Predraga Čelanovića da su sazreli uslovi osnivanja i opremanja kluba vazduhoplovstva koji bi mladima pomogao u izboru profesije.
Inženjer Čelanović je cio svoj život posvetio drugima u okruženju, prije svega struci i etici, a sebi nije uspio pomoći, bio je u nemilosti i rano je otišao u besmrtnost.
Bonus video:
