U istorijskom romanu „Poruke“ Čeda Vukovića, vladika Petar Prvi jedne duge cetinjske noći popušta pred znatiželjom društva oko ognja i otkriva zbog čega se njegove kletve nepogrešivo ispunjavaju. Teško siromaštvo, bolesti, zaostalost i neprijatelji sa svih strana, razlog su što „nećeš pogriješiti ako prokuneš Crnogorca i predskažeš mu zlu sudbinu (…) mnogo je teže proreći mu kakvu sreću - lijepu mirnu starost u domu punom izobilja i unučadi za čiji stas neće strahovati…“
Teško je naći bolje objašnjenje zbog čega i vjera i sujevjerice najbolje uspijevaju u nesigurnim i teškim vremenima, kada se gubi povjerenje u čovjeka i njegove mogućnosti. I religijski fanatizam cvjeta u siromašnim i uplašenim zajednicama, koje same sebi ne mogu pomoći. Zbog toga nagli porast vjerskih praksi na našim prostorima devedesetih, zapravo svjedoči o društvu koje je tonulo u strah i siromaštvo, u ratne sukobe i bezočnu tranziciju. Kad ljudi i država ne mogu pomoći, vjera u boga postaje jedino utočište.
Ovakva „obnova“ religije je jasan znak nepovjerenja u institucije društva, koje bi trebalo da građanima obezbijede zaštitu i pristup mogućnostima. Za svaku državu je veoma ozbiljna opomena ako se pokaže da je u njoj upravo crkva ona institucija kojoj građani najviše vjeruju. Nažalost, crnogorsko društvo bilježi sličan pokazatelj već duži niz godina, uglavnom srazmjeran rastu nezaposlenosti, nesigurnosti, porastu kriminala i korupcije, sve lošijim uslovima za liječenje i školovanje…
I na globalnom nivou, osobito u najmanje razvijenim zemljama, raste uticaj vjerskog fanatizma, koji potom izaziva nesrećan i opasan „odgovor“ desničarskih grupa i u razvijenim zemljama. Svima koji razlikuju pojavu od suštine, odavno je jasno da je ključni izvor problema kapitalistički sistem u kojem je ukupno ekonomsko bogatstvo pripalo tek jednom procentu najbogatijih, dok se za ostalih devedeset i devet procenata lakše ostvari kletva nego blagoslov. Zato ni napad na list Šarli Ebdo nije rezultat nepomirljivosti načela slobode izražavanja i religijskih tabua, već niza nepravdi koji je proizveo kapitalizam „neljudskog lica“.
U srećnim zajednicama, vjera je duboko lični čin, kojem nisu potrebne trube i talambasi. Slavoj Žižek lijepo objašnjava da istinski vjernici nikada ne pokazuju agresiju zbog drugačijih uvjerenja. Duboko ubijeđeni vjernici naprosto znaju da je ono u što oni vjeruju jedina istina, pa zbog toga mogu samo da žale one koji je ne znaju (pa još možda i crtaju karikature, a nisu svjesni, jadnici, da se Prorok ne može nacrtati). Svaka agresivna reakcija, koja treba da „dokaže“ da je baš naš način vjerovanja istina, samo je znak da onaj ko vrši agresiju nije sasvim siguran u ono u šta želi vjeruje. A nesigurnost rađa strah, strah opet agresiju - i spirala zla raste u nedogled.
Na moguću spiralu zla treba misliti i kada se zauzima stav o pravu da se u školama i na radnim mjestima nose vjerska obilježja. Nije slučajno što su predstavnici crkve koja uživa najveće povjerenje crnogorskih građana podržali pravo mlade Baranke da nosi hidžab. Uostalom, njen čin je mnogo blaži od razmetanja krstovima, brojanicama i džinovskim zlatnim lancima sa likom Vasilija Ostroškog (po pravilu: na jednoj strani lik sveca, na drugoj srećnog nositelja lanca). Nakon toga, sa iste adrese je odmah uslijedio i poziv da se u škole uvede vjeronauka.
I Ministarstvo prosvjete je odobrilo nošenje hidžaba, po svemu sudeći na osnovu dogovora Vladinih i vjerskih predstavnika na visokom nivou. Potom je u jednoj debati među učenicima (koji su takođe uglavnom podržali nošenje vjerskih obilježja) pao predlog da se ide u odvojene škole (kao hrišćani i muslimani u Mostaru). A kada dođe do takvih predloga, postaje jasno da je „đavo odnio šalu“.
Zanimljivo je da se ni crkva ni režim baš ne iscrpljuju kada su u pitanju neka druga, takođe temeljna ljudska prava. Sindikalna borba je odavno dekoracija, a ne odbrana prava radnika. Posla nema, sve više ljudi živi ispod praga siromaštva, besplatno liječenje je nestalo u „borbi tendera“, a školovanje je postalo kredibilno koliko i gatanje. Neki crnogorski građani nemaju pravo na pravično suđenje u razumnom roku, neki čak ni na čist vazduh.
Namjera ovog teksta nije da pojednostavljuje duboko lična pitanja vjere, niti ljudsku potrebu za vjerom, niti snažno terapeutsko dejstvo vjere u nečijem životu. Međutim, duboko lična i iskrena religioznost je posve drugačija i ne traži javno manifestovanje. Javno manifestovanje je više ljudska potreba za „trgovinom“ sa bogom. U temelju takve religioznosti manje su važni principi ljubavi, dobra i tolerancije, a bog se češće „javlja“ kao nutricionista, koreograf ili čak modni dizajner.
„Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“, kaže Andrić u opominjućoj priči „Pismo iz 1920“. Odista, ljudska psihopatologija je bila i ostala najbolji resurs za uspješnu manipulaciju, a „smutna vremena“ pravi trenutak da se to nesmetano radi. Zato jedna sekularna država, kakva bi trebalo da je i Crna Gora, mora voditi računa o mogućim posljedicama svojih prosvjetnih politika i vječitih interesnih motiva vjerskih zajednica.
Država kojoj je prva briga dobrobit građana, nedvosmisleno ostavlja vjeru tamo gdje ona i pripada - privatnoj sferi pojedinca, uz neometano pravo da po toj osnovi niko ne bude diskriminisan. Država koja postoji zbog građana ne štiti vjeru niti svece. Oni su dovoljno moćni i bez krhke ljudske zaštite. Odgovorna država štiti građane i njihovo pravo na dostojanstven i siguran život.
Međutim, treba znati da nijedna država kojoj ekonomski loše ide, i u kojoj je urušen sistem vrijednosti, ne misli da je pametno suprotstavljati se crkvi. Crkva je „prirodni“ saveznik svakog ekonomski i socijalno neuspješnog režima, u kojem se lakše obistinjuju kletve nego blagoslovi.
Bonus video:
