Nedavna pobjeda Sirize na parlamentarnim izborima u Grčkoj pokrenula je val oduševljenja “prezrenih na svijetu”, osobito onih sa Starog kontinenta iz čije se kolijevke, nakon prebrojavanja glasačkih listića, čuo drugačiji glas. Međutim, pored toga što su isti događaj uredno propratili i repovi teorija zavjere uglavnom “potvrđeni” pretoplom američkom reakcijom na Ciprasovu izbornu pobjedu, jedna notorna stvar je prošla skoro neprimjećena. Prvi potez izbornih pobjednika, takozvanih radikalnih ljevičara, u koje su u utrnulom iščekivanju bili uprti milioni očiju, označio je dežurnu kolateralnu štetu (lijeve) real-politike - drugarice. Naime, promptno formirana “vlada socijalnog spasa” nema niti jednu ministarku. Čak ni u “mekim” ministarstvima kulture, socijale ili obrazovanja, gdje ih čak i najokoreliji konzervativci pripuste s vremena na vrijeme. Stvar se nastojala naknadno rutinski izbalansirati. Naravno, kako dolikuje, na nižem nivou - “na klupi” se našlo čak 7 zamjenica (od 40 članova kabineta), ali lice grčke vlade ostalo je nedvosmisleno muško.
Zašto insistirati na ovom aspektu? Nije li pobjeda ljevičara, protivnika brutalnog neoliberalizma i restriktivnih mjera štednje dovoljan razlog za slavlje i dovoljno opravdanje za nadu, nebrojeno puta iznevjerenu? Neki ovo pitanje pravične ili proporcionalne zastupljenosti oba pola smatraju tehničkim ili pak ustupkom frustrirajućoj političkoj korektnosti. Politička korektnost je drugo ime za pristojnost temeljenu na nekim višim ili ozbiljnijim principima i nije, niti može biti, vrijednost po sebi. Svako ko ne nalazi ništa problematično u vladi bez ministarki trebalo bi da još jednom razmisli o ideji predstavničke demokratije i o tome koga muški kabinet predstavlja. Prva poruka koju su Cipras i drugovi poslali jeste da svi glasamo, ali da samo muškarci vladaju. I to je užasno razočaravajuće, posebno imajući u vidu važnost koju bi Sirizina pobjeda zapravo mogla da ima.
Poučene gorkim grčkim iskustvom, španske feministkinje nisu propustile da pošalju jasnu poruku svojom pandanu Sirize - Podemosu, da ne žele da se ove godine slična stvar ponovi i na predstojećim opštim izborima u Španiji, zemlji koja ima zaista impresivnu feminističku i istoriju i scenu koje decidno poručuju: “Revolucija će biti ili feministička ili je neće biti!” To zapravo znači da ukoliko stvarno želimo korijenitu promjenu postojećeg, moramo biti spremni da iskoračimo iz bezbjedne zone i konačno smognemo snage da između sigurnosti i slobode ovaj put odaberemo drugačije. I shvatimo da ne možemo biti “slobodni” na račun drugih, odnosno da nema slobode ukoliko sloboda nekih znači potčinjenost i eksploatisanost drugih.
Feminizam izrasta iz potrebe za pravednijim društvom, društvom u kome rod nije vrijednosna kategorija, međuljudski odnosi nisu zasnovani na dominaciji, a zajedništvo na dijeljenom identitetu. Dosadašnje revolucije su nas iznevjerile ne mijenjajući prirodu moći već samo njene titulare. Žene su učestvovale u njima da bi u periodima konsolidacije (novog) poretka, uz promjenljivu sreću, bivale ponovo vraćane u patrijarhalne zabrane. Feminističke paradigme emancipacije, jednakosti i solidarnosti stoga se pokazuju sve potrebnijim i hitnijim u svijetu i vremenu u kojem živimo balansirajući na ivici globalnog sukoba.
Vraćamo se pitanju: Da li je moguća nenasilna revolucija, ona koja, za promjenu, neće pojesti svoju djecu? U pseudo-postideološkom dobu ideologija nam ne fali, samo nam treba ona koja nas ne može pretvoriti u koljače. Mir je, na kraju krajeva, mnogo revolucionarniji koncept od rata. To je revolucija koju sanja i vodi feminizam.
Nema dakle mjesta euforiji - Sirizinom pobjedom revolucija se nije desila. Nema mjesta niti dvojbi - neće se ni desiti dok njen subjekt ne bude istinski univerzalan, a neće biti istinski univerzalan dok god se pod čovjekom bude poslovično podrazumijevao muškarac. Ma koliko gromoglasan, izgleda da glas iz kolijevke ipak nije bio tako dramatično nov.
Bonus video:
