"Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi ". (Valtazar Bogišić)
Presuda Apelacionog suda, o zločinu "Kaluđerski laz", mene, a uvjeren sam ni čitavu crnogorsku i širu javnost, ni počemu "nije iznenadila". Ona je samo jedna u nizu sudskih odluka kojima su potvrđene istine, tj. da je u Crnoj Gori, bez svake sumnje, bilo zločina i žrtava, ali da za sada zločinaca nema. Zašto je to tako, još nemamo jasnih odgovora ali jedno je sasvim tačno: sve dok se pravosuđe ne oslobodi od jake političke stege i tzv. naručene pravde ili dok se neko iz tužilaštva ne pozove na profesionalnu odgovornost zbog tzv. "boš" pravde, i dalje ćemo se suočavati sa apsurdima, koji nijesu ništa drugo već smišljeno i kontinuirano ubijanje pravde ili jedno veliko ništa.
Kada je riječ o zločinu u Kaluđerskom lazu, više je nego očigledno, da se u smislu "traganja za pravdom", tu nešto nemušto, ali svakako ne i slučajno, događalo. Mada su organi krivičnog progona znali za zločin, punih pet godina niko od onih koji su za to bili zaduženi, nije preduzeo ništa da se daju pravi odgovori zbog čega je na prostoru Rožaja 1999. ubijeno dvadeset i dva civila i ko je to učinio. Zločin je tek 2005. prijavila nevladina organizacija, a tadašnje Vrhovno državno tužilaštvo, proizilazi, "provjereno a ispostavilo se neodgovorno" po nekom ključu odabralo je imena ljudi koje će optužiti. Uslijedila je lijena, primjetno površna i nedovoljno stručna istraga, a zatim i kontroverzni pretres uz najčudnije odluke o vremenu i načinu pritvaranja ljudi za čija imena se saznalo tek iz medija.
Od samog početka, moja intencija je bila da se zločin istraži do kraja i da se odgovorni pojedinci izvedu pred lice pravde. Ko su izvršioci, način izvršenja nedjela, pravna kvalifikacija i drugi aspekti o zločinu, bili su i ostali isključiva stvar tužilaštva. Zato, apelujem na tužilački i sudski savjet, da od institucija čiju aktivnost nadziru i kontrolišu, zatraže ozbiljne i razumne odgovore o tome kako je došlo do navodno činjenično-pravno promašenog optuženja i sudskog postupka, koji je rezultirao oslobađajućom presudom. Na tome posebno insistiram, jer će, po svemu sudeći, nečija loša namjera, profesionalno neznanje ili pak lukavo opredijeljena optužba, nakon svega, ako ne zbog čega drugog, sada zbog plaćanja odbrana i neopravdanog pritvaranja onih što im je suđeno i te kako skupo koštati nedužne poreske obveznike. Kako zločin još valjano nije istražen, a žrtve "govore" da je zločin izvršen, tražim da se ovaj slučaj ne zatvori lošom i naručenom pravdom, već samo istinskom optužbom i pravednom sudskom odlukom, koja će jasno imenovati izvršioce, definisati odgovornost, posljedice i zločin nazvati pravim imenom.
Da li je riječ o kakvoj koincidenciji ili namjeri koja može imati čak i duboke političke konotacije, pouzdano se ne može kazati, ali je sasvim tačno da su se i optužba i presuda iz ovoga slučaja desile u vrijeme kada je crnogorskim pravosudnim nebom "vedrila i oblačila", tačnije neprikosnoveno vladala, a i još vlada, jedna te ista osoba. Sljedstveno toj istini, ili možda kao u onoj dječijoj igri "sami sebe rasplićemo, sami sebe zaplićemo", za "pravosudni haos" iz slučaja Kaluđerski laz i drugih procesuiranih zločina, pitamo se, od koga tražiti odgovornost. Ako se ona traži od tužilaštva, doći ćemo do jedne te iste osobe, koja je opet o istoj stvari sada odgovorna i za sudsku pravdu. Da li slučajno, sticajem okolnosti ili pak kakvom namjerom, ko to već može znati, ali svako, sizifovsko traganje za pravdom i odgovornošću, dovešće u onaj začarani krug iz koga nas ovo vrijeme "pravne države" uvjeren sam, neće umeti ili htjetii izvesti.
Sumirajući ukupni tužilačko-sudski, činjenični i pravni pristup koji se odnosi na ovaj slučaj, najpribližniji odgovor istini možda leži u tome, da su optuženi praktično "iz nama neznanih raloga ili uz svijest o konačnom ishodu", izvedeni da im se sudi valjda koliko da se CG tada i sada predstavi pravnom državom, riješenom da se suoči sa prošlošću. Na drugoj strani, ispostaviće se, uz krajnje neprincijepelan odabir optuženih, možda čak i namjerno predstavljena od mogućih oko tridesetorice sa samo njih sedmoricom, pružen je "alibi" i dobar manevar odbrani - jer ko može dokazati iz čije je puške ko usmrćen. Ako se zna da vojnički red počiva na strogim pravilima komandovanja, neposredne i vertikalne odgovornosti, te da na civile nije pucalo manje od trideset vojnika, da se za sve radnje u vojničkom smislu mora ostaviti trag i odgovarati, da se zna ko je naredio i dozvolio uklanjanje leševa, što znači prikrivanje zločina, ispostavilo se - odgovornih po crnogorskoj pravdi i pravičnosti nema. Očigledno, nije pomoglo ni priznanje glavnokomandujućeg kako su posljedice nastale u vojničkom obračuni sa UČK pripadnicima, u kome na jednoj strani nije bilo žrtava a da su na drugoj strani ubijene žene, ljudi bez oružja i djeca. Definitivno krug se zatvara presudom kao proizvodom svega toga, koja dolazi u vidu "atesta pravdi" ili samo kao svojevrsna kolateralna pravna šteta, ali samo za žrtve i njihove porodice, ujedno i svojevrsna potvrda, da je ova CG još daleko od djelotvorne i istinske pravde. Zato nije bez razloga Bogišić kazao: "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi" - a u ovom tužilačko-sudskom pravnom "slalomu", puno je toga što je bilo grbo i što je tako ostalo - opet smo na početku nove tužilačko-sudske priče i istine o stvarnim izvršiocima, nalogodavcima i komandnoj odgovornosti - čekamo.
Bonus video:
