Dvije ili tri noći poslije Nove godine, a sigurno prije Božića, probudio sam se naglo u znoju lica svog. Sanjao sam košmar, ma horor.
Sanjao sam da me je negdje oko deset, jedanaest sati uveče zvao putem telefona lično i glavom i bradom - Deda mraz. Vidite, normalne ljude zove u to doba jedino gospodin Gradonačelnik, kao što je red. Mene, za đavola, zapade Deda mraz. Mada, ustvari i Gradonačelnik ispunjava želje i mogao bi biti u toj kategoriji. Bilo kako bilo, u snu sam rekao halo već posle drugog zvona. Alo, ođe Đed mraz, reče mi dubokim glasom. Ma hajde molim te, odavno u životu ne vjerujem u lijepe stvari, a kamoli u Deda mraza. Čovječe, jesi li ti normalan? pitao sam ga. A on će - Đeda mraz, pa Đeda mraz. I poče da mi pjeva preko telefona. Sve nešto kao... „Deda mraze, Deda mraze ne skreći sa evroatlantske staze, ne oklevaj ne dremaj već privatizacije i autoputeve spremaj...„ i tako.
E, tu sam se načisto uplašio. Drhtavim glasom pitao sam ga - Milo, jesi li to ti ? Jer samo M.Đ. može tako lijepo da pjeva. Tim falsetom. Tom bojom glasa, sa takvim emocijama u gornjim lagama. Kakvi Milo, odbrusi mi. Ja sam ja, ako oćeš da vjeruješ vjeruj, ako nećeš, nećeš biti više u partiji. Kojoj partiji? Nijesam ja ni u jednoj partiji Deda mraze, zavapih ja. Jesi jesi, rekao nam tvoj komšija i ovi tvoji sa posla. Onomad kad smo pravili procjenu, dodade mi. To me načisto probudilo. Bog te vidio. Ja sam član partije, a da nijesam znao. Za to zna i Deda mraz. Zna sigurno, pa on je iz Evrope, iz njenog najrazvijenijeg dijela, Finske. A na raspolaganju mu je sigurno i ova naša UDBA, i aktivisti DPS-a. Znaju oni gdje koja kokoška jaje snese, a kamoli da ne znaju ko je njihov. Kuku meni i lele.
Ležao sam tako budan sve do jutra. Deda mraz mi nije izbijao iz glave. I što sam više mislio o njemu, sve mi je više dobijao lik poznatih faca. Čas je bio M.Đ, pa poeta S.M. I na kraju R.K.
Bio sam zarobljen u zemlji zvanoj Oz. U toj zemlji je sve lijepo, teče med i mlijeko. Kao Doroti (junakinja Čarobnjaka iz Oza) koračao sam zlatnom stazom čekajući uragan da me probudi skroz i vrati u zemlju gdje jedino gradonačelnici zovu po noći. Gdje su me ubijedili da živim dobro i da mi još jedino Evropska unija i NATO fale pa da budem kompletan. Tu zemlju volim i njoj se radujem.
Bonus video:
