Vrata Ćopićevog doma, u Ulici Maršala Tita 23 u Beogradu, bila su mi uvijek otvorena. Prvi intervju s njim pravio sam još kao student-novinar, šezdesetih. Tada mi je Branko Ćopić rekao:
- Zvao sam juče Miru Alečković, koja Vas odranije poznaje, da pitam ko je taj mladi novinar koji želi da me intervjuiše. Ona mi je rekla: „Ne brini, sve će napisati onako kako kažeš“. Prvi susret i, naravno, Crna Gora.
- Još u djetinjstvu kod mene je veliku ljubav za Crnu Goru probudio Ljuba Nenadović svojim pismima o Crnoj Gori, a kasnije Pismima iz Italije, gdje je slikao svoje poznanstvo s Njegošem - priča Ćopić.
- Baš iz ovog primjera Ljube Nenadovića vidi se šta znači umjetnička riječ za popularizaciju jednog naroda. Crnogorci su među Krajišnicima uvijek bili sinonim hrabrosti i junaštva. Godine 1941. u mom kraju, kada smo jurišali na ustaške jedinice, sa svih strana se čulo: „Naprijed, Crnogorci!“, da bi zadali više zorta ustašama.
Vjera u čovjeka
Pisac naglašava da sa svojom literaturom želi da učvrsti i održi vjeru u čovjeka, u smisao postojanja; da čovjek može i mora postati bolji.
- To je čovjek kod koga sam, slikajući ga, naglasio i podvukao nekoliko njegovih komponenti koje ga, u stvari, i čine čovjekom, čovjekom borcem, stvaraocem, umjetnikom, pobunjenikom, ratnikom, nosiocem progresa - veli Ćopić. - Bilo bi mi drago da moja literatura pomogne čitaocu da bolje živi, da mu proljepša život, otvori perspektive…
Jedaman, u salonu piščevog beogradskog stana, gotovo nadrealan prizor; u stilskoj stolici, s pozlaćenim rukohvatima, zabanio stari Krajišnik, seljak, u suknenom odijelu; preko koljena raskrilio šarenu džaklju, obramicu. Ćopićev zemljak; došao, očigledno, nešto da oposli. Branko mi reče:
- Ajde, Slobodane, nemoj da se mučiš. Ostavi ti meni ta pitanja, prošetaj malo i razgledaj Beograd, pa dođi predveče i ja ću ti završiti odgovore…
Kad sam se uveče vratio, Ćopić mi je dao intervju, ispisan svojeručno na nekoliko strana kockastog papira.
Opšteljudske osobine
- Već poslije svojih prvih pripovijedaka, otkrio sam da pilikom slikanja svojih junaka uvijek postavljam težište na one njihove osobine koje su opšteljudske, koje ih čine sličnim svakom čovjeku naše planete - kaže Ćopić. - Vremenom sam sve više „insistirao“ na tim njihovim karakteristikama, podvlačio ih i, donekle, apsolutizirao, činio ih dominantnim i presudnim za život i ponašanje mojih junaka.
Moj omiljeni junak, na primjer, postajao je sanjar, čovjek koji više živi u svijetu svoje mašte nego li u „stvarnom“, realnom svijetu. On je često i aktivni sanjar, a takva vrsta sanjara odmah postane i pobunjenik protiv svijeta koji ga okružuje, postane Don Kihot, smiješni i tužni bojovnik. Takva vrsta junaka, sanjara koji bježe iz ove stvarnosti ili se pobune protiv nje, dominira u pričama s motivima iz moga zavičaja. U te junake spadaju Martin Peulić i Nasradin Hodža iz predratnih zbirki i stric Nidžo iz najnovije zbirke Krava s drvenom nogom. To su moji „pravi“ junaci. Mjereći trezvenim standardnim realnim metrom, nećete ih nigdje naći, ali ćete osjetiti da su tu oko vas i da vam „duvaju za vrat“. Tako sam počeo i tokom godina, kroz pripovijetku, razvijao taj svoj osnovni lik sanjara i pobunjenika, čovjeka koji se ne miri sa siromaštvom, šturom i nepoetičnom stvarnošću oko sebe niti se miri sa svojom „neherojskom“ ulogom u njoj. Taj moj junak ima više varijanti - od tihe sanjalice do fanatična pobunjenika, mitskog pravdoljupca i, konačno, šereta dobričine i humoristički obojene delije kakvi su Nikoletina Bursać i Pepo Bandić iz Osme ofanzive. Krećući se ovim razvojnim lukom, ja sam, i protiv svoje volje (tako mi se bar ponekad čini) postao, u neku ruku, „posljednji pjesnik sela“. Naravno, ostaće i dalje selo i seljaci, ali oni seljaci, predrevolucionarnog kova, koje sam ja slikao, takvih više - „ne budet“.
Busijački “kratež”
Ćopić je, kako bi rekao Andrić, maštovit, umije lijepo i zavodljvo pričati, on je najdarovitiji naš pisac… Pričamo o Nikoletini, legendarnom piščevom junaku.
- Nikoletina je veselo šeretsko pero za kalpakom Revolucije, malo naherena viteška perjanica, a u podmukloj hajdučkoj busiji njega čeka njegov rođeni brat, Luka Kaljak s potkraćenim karabinom, „štucom“, „kratežom“ - dijagnosticira Ćopić. - Taj busijački „kratež“ provlači se, uostalom, sve do naših dana u svim mračnim obračunima na „seljačkom terenu“. Borim se u literaturi za boje naše Revolucije, onako kako ja to shvaćam. Posebno se za te boje borim na planu literature za djecu i omladinu. Tu čovjek, naravno, mora nastupiti na vrlo širokom opšteljudskom frontu, čuvajući se dogmatike, konzervatizma i jalovog „čistunstva“…
Septembra, 1972. zatekao sam Ćopića u miločerskom hotelu Maestral, đe je upravo stigao, da se odmori. A zatim će otići na Cetinje i u Biljardi primiti visoko književno priznanje, Njegoševu nagradu koja mu je dodijeljena za knjigu Bašta sljezove boje.
- Nešto sam razmišljao ovih dana koga bih poveo na Cetinje da me brani i da mi drži stranu. Pa sam se dosjetio i skočio iz sna! Poveo bih Nikoletinu! On je najbliži Njegoševom djelu, zato nije slučajno što je popularan u širokim masama - kaže Ćopić. - A ako bi me neko pitao koju bih jedinicu poveo, poveo bih Prvi krajiški proleterski bataljon koji je krenuo Prvoj proleterskoj, ali je uz put izginuo i nije nikad došao do Prve proleterske. To je bio bataljon heroja. Moja najpopularnija pjesma, Pjesma mrtvih proletera, inspirisana je ovim bataljonom koji je bio sastavljen i od Srba, i od Hrvata, i od Muslimana… Za ovo kratko vrijeme od deset godina Njegoševa nagrada se afirmisala kao najvrijednija i najviše cijenjena književna nagrada. Tu su Crnogorci zadržali kriterijum i to je nagrada koja ne ocjenjuje čisto estetsku stranu književnog djela, nego i njegovu etiku, moralnu stranu. Mene kao pisca veoma raduje što je Njegoševa nagrada data mojoj knjizi pripovijedačke proze, mojim kratkim lirsko-humorističkim pripovijetkama koje mi kao piscu najviše leže. Poslije niza romana i pripovijedaka o Narodnooslobodilačkoj borbi, ja sam se u novije vrijeme ponovo vratio na kratku lirsko-humorističku pripovijetku. Čini mi se da sam joj sada prišao sa više zreline i sa više iskustva koje mi je donio NOB, ali sam u tim kratkim pričama ostao nadalje vezan za iste humanističke ideale, kao i na početku svog pisanja. A ti ideali ostali su potvrđeni i mojim gorkim životnim iskustvom iz Revolucije. I moj konačni zaključak o literaturi je da pisac mora ostati jasno i određeno angažovan za određene ideale i svoje nacije i čovječanstva. Njegoševa nagrada dolazi za pisca u zrelim godinama kada on ima iza sebe čitavo književno djelo. I dobro je što Mihailo Lalić stoji na čelu te nagrade. On djeluje kao ljuti zatočenik, kao tvrdi isposnik i vjerni poklonik pisane riječi… I: dok s terase Maestrala zurimo u divni suton miločerski, Branko reče:
- Za svaku situaciju u životu uvijek bih našao primjer i podršku u Njegoševim stihovima; on je naš Homer, pjesnik naše tragike i naše veličine.
Bonus video:
