KCCG, na ruke direktoru, dr. Milanu Mijoviću
Moj Milane, jabuko sa grane,
Prinuđen sam ovako neposredno, prisno, bez uobičajene kurtoazije, neki put suvišne i lažne, dako biste mi kako odgovorili. Pisao sam Vam, naime, ima tome petnaestak dana, na i-mejl dražesnog Dražena, šefa kabineta ministra zdravlja, sa ljubaznom molbom da Vam ga proslijedi. Mislim pismo. Kako od Vas ni glasa ni java nema, a čujem najako ste živi, hajde da Vam dopunim pisamce. Rekoh u pređašnjem načertaniju da sam tu skoro ležao u KCCG (ugrađen mi je pejsmejker - radio dragulj našeg zdravstva, predivni čovjek, velikog srca, ubijeđen sam i znanja, požrtvovan, potpuno predan i posvećen pacijentu - kardiolog Vukmirović). Sada sam za Božić (gregorijanski) opet imao intervenciju na srcu. (Možda da se (prepo)rodim poput Hrista.) U ekipi je bio duet sjajnih, blagorodnih ljekara. Odnos prema pacijentu topao, prisan, takoreći roditeljski: dr. Vukmirović nanovo i dr. Mujović. No, bojim se, s obzirom na okruženje, da će uskoro oba „zbrisati“ odavde. Jer, mala, tjeskobna sredina ne trpi velike ljude. (Sjetih se, kao kontrast, kao razliku neba i zemlje, dahije i kabadahije sa Mareze koji je nekad, kažu, ljekar bio.)
U operacionoj sali ljudski, topao odnos. I bukvalno: temperatura ugodna. Da čovjek poželi da, onako go ko od majke rođen, ostane i dalje na operacionom stolu. Da se ne vraća u onu lednicu od bolesničke sobe. Jer, u intervalu od 11 do 19 sati grijanje ne radi. A EPCG poručuje: ima struje! Šta vrijedi što ima struje kad nema grijanja! Srce mi dva puta krpljeno, vrela mladost prohujala sa vihorom, struja ne udara, ali bi mogli pomoći makar malo radijatori. A kažu: bar stručnjaka za radijatore imamo. Još od prije dvadesetak godina. A i mi, pacijenti, neskromni, bismo grijanje usred zime! Studeno mi i oko srca i po tijelu, mili moj Milane! No utješi me, bezmalo ogrija, misao: ne može zdravstvo svima da udovolji - i da ima grijanja i da šalje Masončića - Keceljčića kardiologu u Milano! Važniji je, valjda, jedan Masončić od svih nevoljnika što se ovdje liječe! Jer, pitanje je mogu li crni brčići i bijela keceljica iz svoga plitkog (vjerujem) buđelara platiti liječenje kod znamenitog milanskog kardiologa. Ili nesuvislo: što mu to njegova moćna masonerija ne plati? Pa bilo regularna ili surogat loža - svejedno. A i ja se nikad nisam ložio na masonske lože. Zato mi sada hladno. Nepromišljeno se zapitah što mu to ne isfinansira partijski drugar i glavešina DPS-a, pa se ugrizoh za jezik. Otkud sirotom Sokratesu Budvanijesu novac da pripomogne prijatelju, kada je jedva skrpio nekih desetak miliončića evrića, kažu zli jezici, za bijednu jahticu na sinjemu moru.
I logično da su bijeli mantili slabi prema bijelim keceljama. Posebno ako su kratke. Jer, pomalo je takvih keceljaša! Podignut prst kao prijetnja u Skupštini CG. A mi, bezimeni obični smrtnici, golaći, neko bi rekao: zaludnjaci, i treba što prije da oslobodomo ovaj svijet! Zalud se zaludnjaci obraćaju Vama. Sjećate li se kako je krasno prokomentarisao univerzalni ministar, jedna od najumnijih glava Crne nam Gore, tada u svojstvu ministra rada, nenadmašni Migo: "Crna Gora ima problem što penzioneri dugo žive.“? E, da ne bi bolesnici dugo bolovali, treba ih „otperjati“ što prije put neba! Ledno, moj Milane, ledno. Govore: neka vas grije televizija. Imate u sobi da birate: RTCG1, RTCG2, Pink, pa opet isto. Do mile volje. Kazaću Ti na povjerenje, mili moj Milane: nikad te kanale ne gledam. Iz razloga mentalne higijene. Zapušim uši i nešto čitam. Ali opet cvokoćem. Od studeni, ne od knjige.
(Na ovo: i opet... podsjeti me maestralni Sadiković. Na pitanje visprenog voditelja da li postoji ijedna riječ u našem jeziku osim Žjaga, kožji i ižjesti u kojoj ima glas „žj“, mudri ministar kulturnjak mudro odgovara da ima mnogo: Žjaga, kožji, ižjesti i opet Žjaga... I opet unedogled!)
Posle vizite kaže mi resko sestra Sloba (nisam rekao Zloba): - Idete kući, morate osloboditi krevet! - Hoću, ali kada od kuće dobijem robu i od vas otpusnu listu - odgovaram. - Odmah! - neumoljivo zapovijeda.
A meni nešto zlo oko srca.
Gdje bi trebalo da boravim u pidžami ovako svjež ispod čekića, pardon: sa roštilja - srce mi pekli - živ klan nedoklan, živ pečen nedopečen - do dobijanja otpusne liste, do 15 sati? Da legnem na pod (možda blagotvorno za diskus herniju)? Da špartam hodnicima, a kukovi zreli za operaciju? Ili da čučim sve vrijeme u toaletu - čeličenje rane? Moguće da odem na terasu, na onaj pomet, kijamet, i da začas bude jednog pacijenta manje? Ili da se popenjem na televizor, pa da me dokrajče Pink i RTCG?
Gdje, mili moj Milane, reci mi, imena Ti Tvoga miloga?
Bonus video:
