Mihailu Milu Pavloviću, u zahvalnost i počast
U subotu (27. 12. 2014.), u kratkom saopštenju Vijesti saznao sam da je na vječni počinak otišao moj uvaženi prijatelj, drugar i kolega, slikar Milo Pavlović. Ta me je vijest, u ove izuzetno promrzle decembarske dane, dodatno paralisala. Povremeno smo se viđali u njegovom podgoričkom atelju u Ulici Ivana Vujoševića, ili u mom ateljeu na Zabjelu. Razgovarali smo o prošlosti, o novim generacijama koje dolaze, o beznadežnoj situaciji za umjetnike, o našem esnafskom udruženju, sada u statusu nevladine organizacije, ali koje je, de facto, formirano na Cetinju davne 1946. pod pokroviteljstvom država Crne Gore, a koje odista izdiše, i na rubu je vlastitog opstanka.
U ove prohladne decembarske dane, prisjećam se naših zajedničkih planova, u vrijeme kada sam bio predsjednik ULUCG-a (1985-1986) i akcija iz te daleke 1986. kada smo zaslužno proslavili 40 godina nastanka Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a istodobno organizovali veliku izložbu Udruženja i izdali prvu monografiju, ULUCG (1946-1986), koja je i danas naprosto nezaobilazan i istinski kamen temeljac u razvoju savremene crnogorske likovne umjetnosti. Slikar Milo Pavlović, tada predsjednik cetinjske podružnice umetnika (bili organizovani po gradovima), dao je nemjerljiv doprinos izdanju tada aktuelne monografije. Svakako, sjećam se u to vrijeme, nekih nesuvislih prigovora određenih članova, kao i nekih njegovih neusaglašenih dopisa, ali smo u zajedničkoj komunikaciji prevazišli sve tadašnje nesuglasice.
Mihaila Mila Pavlovića cijenio sam prevashodsno kao vrsnog umjetnika, ali nijesam mogao nikako da zaobiđem njegovo istodobno članstvo i intenzivne aktivnosti u određenim organizacijama, kao što su ULUCG i mnoge crnogorske udruge. Upravo zbog toga, začudio sam se da u povrdu njegovog odlaska, njihovog istaknutog i uglednog člana, niko iz njegovog okruženja nije reagovao na odgovarajući način, zapravo, nijegov odlazak, nije zavrijedio pažnje da ga dostojno isprate na vječni počinak. Upravo, što se tiče njegovog stvaralačkog procesa, u svojoj ediciji Ars Libris, objavio sam nedavno dva izuzetna teksta o njegovom likovnom stvaralaštvu.
Pamtim, Mihail, Milo Pavlović, prema mnogim specifičnostima, završio je Umjetničku školu u Herceg Novom, diplomirao je na Zagrebačkom sveučilištu "Vladimir Bakarić"- Pedagoški fakultet (Likovne umjetnosti i likovni odgoj). Specijalizovao je slikarstvo na Beaux Arts u Parizu i na Umjetničkoj akademiji "Rjepin" u Sankt Petersburgu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1957. Do sada je priredio više od šezdeset samostalnih, a učestvovao je na preko tri stotine grupnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu. Dobitnik je mnogih značajnih nagrada i priznanja. Jedan je od osnivača Salona "13. novembar". Studijski je boravio u Grčkoj, Italiji, Rumuniji, SSSR-u, Holandiji, Francuskoj, Švajcarskoj, Egiptu, Indiji, Njemačkoj, SAD, Španiji, Kini, Kubi, Kanadi. Dugi niz godina bavio se pedagoškim radom i publicistikom. Bio je član Crnogorskog PEN centra i Matice crnogorske. O njegovom dugogodišnjem stvaralačkom radu, pisali su poznati istoričari umjetnosti i likovni kritičari, djela mu se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama, a stalno je živio i stvarao u Podgorici.
Upravo kada sam istakao istinsko-fundamentalni značaj Mila Pavlovića za razvoj i značaj crnogorske moderne umjetnosti, želim istodobno da podsjetim, naglasim i istaknem, njegov neizmjerni doprinos u razvoju moderne države Crne Gore. Njegovi eksplikati u tehnici ulja, a osobito radovi u akvarelskom domenu, nezaobilazni su u crnogorskoj savremenoj likovnoj umjetnosti. Prateći njegovo likovno stvaralaštvo, sa sigurnošću mogu da konstatujem da je sa crnogorske likovne scene otišao istinski umjetnik, koji je Crnoj Gori poklonio najznačajniji dio svog umjetničkog života.
Bonus video:
