U svakoj zajednici, i državi, zdravstveni, obrazovni i pravosudni sistem su odlučujući za očuvanje jedinstva te zajednice. Ovi sistemi obezbjeđuju dijeljenje zajedničke budućnosti, postignuća, ali i teškoća i neizvjesnosti. Suštinsku ravnopravnost građana, a time i povjerenje u državu i one koji je vode. Prvo očekivanje građana, shodno tome i podrška, od referenduma 21. maja 2006. bilo je da dobijaju državu u kojoj će se bolje i brže razvijati navedeni i drugi sistemi i institucije unutar njih. Što suštinski obezbjeđuje bolje ostvarenje prava i sloboda. Time i bolji kvalitet života svih društvenih slojeva. Desio se paradoks. U samostalnoj državi, bez opterećenja odnosima iz federalne zajednice, desilo se alarmantno urušavanje navedenih sistema. Posljedično i porast nepovjerenja građana u te sisteme, vlast i državu.
Sve je više događaja, informacija i rezultata koji svjedoče o stepenu urušenosti sistema zdravstva, obrazovanja i pravosuđa, te udruženim negativnim uticajima. Konkretno, nedostaci u obrazovnom sistemu se odražavaju na kvalitet u pravosuđu i zdravstvu. Nedostaci u zdravstvu proizvode sudske procese bez odgovarajućeg epiloga, i pospješuju korupciju. Nedostaci u pravosudnom sistemu omogućavaju ono što već godinama gledamo: nepotizam i zapošljavanje po partijskoj pripadnosti, a ne na osnovu stručnih referenci i time degradiranje stručnosti i odgovornosti i u obrazovanju i u zdravstvu. Trenutno, Crna Gora je u takvom začaranom krugu.
Nakon osmogodišnjeg rukovođenja zdravstvenim sistemom Crne Gore, g. dr Miodrag Radunović, dade ostavku. Kao moralni čin! U vrijeme njegovog rukovođenja zdravstveni sistem je u mnogim elementima unazađen i degradiran. Brojni su dokazi tome, a otrovni plodovi unazađenog i degradiranog sistema već oduzimaju i živote i zdravlje građana Crne Gore. Ni jedno novorođenče ne bi bilo dovedeno u smrtnu opasnost, niti umrlo, da je na prvi alarm o stanju u porodilištima u Crnoj Gori, dobijen prije više od dvije godine od komisije UNESKO-a, g. bivši ministar zdravlja reagovao u skladu sa obavezom koju je imao kao prvi čovjek zdravstvenog sistema. Naprotiv, izvještaj o stanju u porodilištima je skrivan mjesecima od javnosti. Kao što je i mnogo šta drugo skrivano, izgleda. Rukovođenje nekim od sistema koji suštinski opredjeljuje sudbinu zajednice, pretpostavlja potpunu svijest o značaju važnosti toga sistema za zajednicu, podršku najstručnijim, najsposobnijim i najmoralnijim da rukovode institucijama i domaćinsku brigu da svaki cent koji građani izdvajaju za zdravstvo bude najsvrsishodnije iskorišćen. Riječju, ministar zdravlja ima prije svega stručnu, moralnu i krivičnu odgovornost za rezultate, a onda političku. Paradoks je što je naš zdravstveni sistem nasukan i prevrnut poput kruzera „Kosta Konkordia“, a kapetan/ministar odlazi zbog osjećaja - moralne odgovornosti.
Prethodnim osmogodišnjim posvećenim radom, bivši kapetan zdravstvenog sistema je uspio da se u skoro svim zdravstvenim ustanovama uslovi za rad ljekara i ostalih medicinskih radnika dovedu do stanja nepodnošljivosti. Plate, odnosi u kolektivu, organizacija službe, pa i higijenski uslovi, dovedeni su do nivoa koji Crna Gora nije dozvoljavala ni u vremenima apsolutnog siromaštva. Kada je u većini opština bio po jedan internista, jedan hirurg, ili jedan ortoped, jedan ili dva ginekologa, a drugih specijalista bilo samo u Podgorici ili Cetinju. Ljudi su se i tada teško razbolijevali, ali su svi bili mirni i, s pravom, uvjereni da će dobiti najbolju medicinsku zaštitu i tretman. Ljekari su imali vremena da se posvete pacijentu, da uoče problem. Postojala je opšta stomatološka zaštita svih osiguranika. Prvo postignuće bivšeg ministra u reformi zdravstvenog sistema bilo je ukidanje opšte stomatološke zaštite. Ostala je za školski i penzionerski uzrast. A pri stopi nezaposlenosti koju imamo, procentu siromašnih i apsolutno siromašnih, jasno je da je stomatološka zdravstvena zaštita nedostupna za dvije trećine građana Crne Gore. Naravno, zdravstveni je sistem i dalje „usavršavan“: izabrani ljekar ima deset minuta za pacijenta, ako se pridržava rasporeda predviđenog računarskim programom. Srećom, većina ljekara još nije podlegla ovoj „efikasnosti sistema“. Ljekari su između čekića i nakovnja: ljekarske dužnosti i stručne i krivične odgovornosti za posljedice po zdravlje pacijaneta i objektivnih uslova za rad, koji su u rasponu od nedostatnih do nedostojnih.
A onda nam se svima desi užas, koji je ovakav sistem indukovao. Novorođenčad se razbolijevaju u porodilištu. Novorođenčad dobijaju urinarne infekcije, kožne infekcije, upalu mozga, sepsu!!! Prvi čovjek odgovoran za funkcionisanje zdravstvenog sistema, osjeća moralnu odgovornost?! A šta je sa krivičnom odgovornošću? Pritisak javnosti je, potpuno razumljivo, ogroman. Cijela zajednica osjeća ugroženost i duboki nemir zbog ovakvog stanja stvari u zdravstvu. Ljekare hapse kao da su dileri droge. A šta je sa ex-ministrom? Zaštićen je ostavkom „kao činom moralne odgovornosti“? Šta je sa direktorima zdravstvenih ustanova koje je postavio ex-ministar, a koji su ćutali na brojne nepravilnosti? Šta je sa dopisima građana, obraćanjima zaposlenih u zdravstvu, apelima cijelih odjeljenja KCCG o alarmantnim okolnostima, adresovanih na Ministarstvo, g. ex-ministra, direktore zdravstvenih institucija, kojima se godinama ukazuje na ozbiljne probleme? Djelić tragičnog stanja zdravstvenog sistema Crne Gore pokazan je na nedavno održanom konsultativnom saslušanju čelnika zdravstvenog sistema, na Odboru za rad, zdravlje i socijalnu zaštitu Skupštine. Ex-ministar nije došao, poslao je pismo, izvinio se i direktor KCCG. Bjelodano se vidjelo da je direktor bolnice u Bijelom Polju o stanju u ustanovi kojom rukovodi bio neobaviješten, pa čim je saznao od oca djeteta „dao sam ambulantna kola da se novorođenče Knežević prebaci u KCCG“.
Dokazi o rastućoj entropiji zdravstvenog sistema se gomilaju. A g. dr M. Radunović ode, valjda računajući da mu se tu završava sva odgovornost. Na nama građanima je da preživimo urušavanje zdravstvenog i drugih sistema, da ih oporavimo i da tražimo odgovornost. Do kraja i bez izuzetaka. Prvo krivičnu, pa stručnu i političku. A moralna odgovornost u čovjeku i sistemu treba da djeluje mnogo ranije. Ne kada počnu da umiru bebe.
Bonus video:
