Načičkana dućanima, jedna uličica u Džakarti, nosi naziv Pasar Baru, što u prevodu glasi Pazar Novi. Trgovina je u ovom dijelu svijeta veoma razvijena. Svuda tezge; improvizovane, pune tropskog voća. Nijesu rijetke pijace, odmah do centra glavnog grada Indonezije, na kojima se mogu kupiti patke, kokoške, koze... Na ribljoj pijaci od ranog jutra svježa riba. Indonežanska topla mora puna su ribe, koja se lako lovi; najčešće na isti način kao prije više vjekova.
Džakarta je lijep, veliki grad, s bulevarima na kojima se uzdižu savremene poslovne zgrade; karakteristična je i po kanalima, koji su bili korisni za javni i komercijalni prevoz, ali, pretrpani smećem i otpacima, česti su izvori epidemija. Uz njih mnoštvo trošnih kućeraka, nalik na sojenice, u kojima živi siromašno stanovništvo.
Rikše još koegzistiraju sa sve brojnijim automobilima.
Centar Džakarte je Trg Merdeka; tu je sjedište predsjednika Republike, zatim nacionalni muzej, razna ministarstva, čuvena Palata Merdeka, tj. Palata Slobode. Ime je dobila 1949. kada se na njoj zavijorila crveno-bijela zastava kao znak suvereniteta Republike Indonezije.
Na Trgu merdeka
I: evo me u Palati Merdeka đe treba da me primi Adam Malik, potpredsjednik Indonezije, vrstan državnik; bio je kandidat za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.
S njegovom šeficom Kabineta, iz Papue Gvineje, dogovaram detalje intervjua i tražim fotoreportera; dodjeljuju mi zvaničnog vlading, kad, on mi ište sto dolara! Mislim se: nećeš to dobiti. Mogao sam i da obavijestim Kabinent, ali nijesam; možda bi ostao bez posla...
Odem kod one Papuanke i kažem da imam fotoreportera.
A u Džakarti je živio i radio moj školski drug iz titogradske gimnazije, inž. Drago Dragojević, s kojim sam se, tih dana sretao i družio. Akreditujem njega.
- Drago, evo ti moj fotoaparat - rekoh mu - i kad dođemo kod Malika, ti samo škljocaj, škljocaj...
Uvijek sam na putovanjima nosio fotoaparat “zorki-6”, koji mi je otac kupio za 23. rođendan, u poznatoj prodavnici “Kod Sloba”, u titogradskoj Ulici slobode; jednostavan; ali je imao odličnu optiku, “crtao je”, kako bi rekli novinarskim žargonom.
Kod Adama Malika čitava ceremonija, već kako je to običaj u dalekoistočnim zemljama; a Drago, manirom iskusnog fotoreportera, sa svih strana fotografiše...
Odlučan stav
Postojanje pokreta nasvrstanih izuzetno je važno. To potvrđuju i vojna i politička, a osobito ekonomska zbivanja u svijetu. Baš zato smatram da treba učvršćivati razvitak pokreta nesvrstanih.
Taj odlučan stav izrazio je poznati diplomata i državnik Adam Malik, potpredsjednik Republike Indonezije. Ljubazno me primio u svom kabinetu u Džakarti da bi mi odgovorio na nekoliko pitanja o aktuelnom trenutku Indonezije i pokreta nesvrstanih, kojemu je ona jedan od utemeljivača.
- Glavni nam je i sada problem veliki priraštaj stanovništva, zapravo kako da se ljudima omogući da rade i pristojan život - kazao je Adam Malik, odgovarajući na moje pitanje o sadašnjem trenutku Indonezije. - Godišnje u Indoneziji završi škole oko dva miliona stanovnika, što nam nameće zadatke koji ne mogu čekati završetak industrijalizacije, jer bismo inače mogli doći u još težu situaciju. Zato sada tražimo neki drugi način rješavanja problema nezaposlenosti. Mislim da ga samo tako možemo trajnije riješiti ali ne izgradnjom klasične teške industrije, nego razvojem malih industrija kojima je potrebna radna snaga, koji mogu zaposliti milione nezaposlenih. Naravno, mi namjeravamo razvijati veliku industriju, ali to pretpostavlja razvoj male privrede, koja može zapošljavati ljude. Drugim riječima, željeli bismo intenzivno zapošljavanje. Omogućili smo inostranom kapitalu da ulaže kod nas, ali ne možemo prisiliti stranog ulagača da se prilagodi našem programu, da sinhronizuje svoj program s našim. To nije moguće. Ali moramo misliti na zapošljavanje naših ljudi. Ovo vam govorim kako biste shvatili da smo na neki način postavili određene uslove za ulaganje inostranog kapitala, ali mu nijesmo zatvorili vrata.
Strani se investitori ponekad neće složiti s ovim, iako mi želimo da i oni ostvare dobit. Ali oni moraju uvažavti naše interese. Dakle, mi ćemo uvijek omogućiti inostrana ulaganja, ali ona moraju biti u skladu s programom naše vlade. No većina stranih ulagača teži da svoje planove ostvari uglavnom u velikim gradovima, koji su, kao što ste upućeni, ionako prenaseljeni. Stoga zahtijevamo da se privredni objekti podižu izvan ostrva Jave, a to je na liniji vladine politike ravnomjernijeg razvoja ostalih djelova zemlje...
Dolazi Ćano
U Džakarti izlaze listovi na engleskom i bahasa-indonezija jeziku. Indonežani se služe različitim pismima, koja su većinom indijskog porijekla, a u novije vrijeme sve više koriste i latinicu. Otuda i listovi na više jezika. Zanimljiv je dnevni list na engleskom, Indonežanski opserver. Otvoren i nezavisan, slijedi nesvrstanu politiku svoje zemlje.
- U posljednje vrijeme Opserver sve više čitaju i studenti - kaže mi glavni i odgovorni urednik Ganis Harsono. - Šezdeset odsto tiraža proda se u Džakarti a ostalo u bližoj okolini. Objavljujemo tekstove i o Titu, velikom svjetskom državniku. Mi ga smatramo i svojim vođom, jer je on jedan od osnivača pokreta nesvrstanih...
U Džakarti je postojalo zajedničko predstavništvo Industrije građevinskih mašina i opreme Radoje Dakić i nikšićkog Monteksa. Nekoliko mašina Dakić je prodao u Indoneziji.
Došao je Ćano Koprivica, istaknuti crnogorski privrednik, direktor Monteksa. Zajedno smo ručali u rezidenciji ambasadora SFRJ Miodraga Trajkovića, koga sam poznavao još s beogradskog Pravnog fakulteta, na kome je radio kao asistent.
U povratku, prekonačio sam u Singapuru, napravio reportažu iz ovog divnog grada-države, i s fotografijama koje je snimio moj drug, inž. Drago Dragojević, sve objavio u zagrebačkom Danasu.
A onda me zove urednik Danasa Inoslav Bešker.
- Imate li još ovakvih reportaža i fotografija!? - pita. - Nažalost, nemam! - Živa šteta! - reče Bešker.
Bonus video:
