Bio sam jednom Djeda Mraz. Trebalo je da nosim poklone za dvije djevojčice koje žive na kraju moje ulice. Obukao sam odijelo Djeda Mraza kupljeno na sniženju u Maxiju, i još uvijek mi se čini da po mojoj bradi ima ostataka te vještačke, baš vještačke bijele-sijede brade.
Naravno da nisam zvao taksi već sam pošao pješke, ali čim sam izašao iz zgrade, pokajao sam se. Upravo tad je iz osnovne škole koja se takođe nalazi u mojoj ulici izašla grupa klinaca koji su se ustremili ka meni. Prisustvovali su nekoj priredbi nakon koje su izgledali kao pušteni sa lanca. Naravno, vidjeli su mene, Djeda Mraza i očekivali su poklone, a ne samo „ho-ho-ho“.
To nisu bila djeca, to su bili klinci-petarde, i odmah su mi tražili poklone koje im naravno nisam dao jer nisu namijenjeni njima, što ih je navelo da posumnjaju da sam ja „pravi“ Djeda Mraz. Iako klinci, bili su opasni, i koristili su princip čopora nebi li mi oteli poklone koje nosim.
Ako su oni opasni klinci, morao sam i ja da budem opasan djeda mraz, pa se odnos između Djeda Mraza i klinaca završio „mršikanjem“, onako novogodišnje toplo. Ipak sam ja Djeda Mraz na Starom aerodromu, a oni nisu djeca, već klinci „sa Staroga“.
Moje sestrične su dobile poklone i povjerovale, nisu gledale ujaka, već Djeda Mraza.
Kad je moj rođak trebalo da se preruši u Djeda Mraza i iznenadi svoju djecu, nije mu bilo do toga, jer je imao naporan dan. Ušao je u kuću sa poklonima i odmah rekao:
Kakav udes kod Alpe bara na bulevar. Udario jedan ludak pik-apom u Djeda Mrazov kombi, prevrnuo ga, poispadali Djeda Mrazu pokloni po ulici. Nije ništa bilo Djeda Mrazu, bio je vezan. Srećom, ja se nađoh tu, pitah ga koji su paketići za ono dvoje iz Donje Gorice, on mi pokaza i ja ih uzeh da vam ih donesem. On je ostao da čeka uviđaj.
U cijeloj toj novogodišnjoj lažavini bitno je da njegova djeca i dalje vjeruju da Djeda Mraz postoji, čim se po njihovim licima vidjelo da se zaista brinu za Djeda Mraza koji je učestvovao u saobraćajki kod Alpe bara na bulevaru.
Satelitski program RTCG prikazao je pretprazničko veče u Podgorici. Na trgu u centru glavnog grada Crne Gore usamljen je sjedio Djeda Mraz. Oko njega nikoga. Na pitanje ima li posla Djeda Mraz je odgovorio: „GRAD JE PUST“. Užasno zvuči ta istina. Nema ni Petra Graša, nema ni Colonije. Nema djece, siromaha, polomljenih flaša, veselja, petardi u kape od jakni. Grad je pust.
Djeda Mraz sjedi sam. Sirak tužni bez iđe ikoga. Da li je Djeda Mraz na dobrom putu, da li je skrenuo sa staze? Djeda Mraz je sigurno na evropskom putu evropske Podgorice. Djeda Mraz je nikad sam, uvijek svoj, a pobjeda je Crne Gore.
Djeda Mraz čeka, čeka „DA ŽIVIMO BOLjE
Bonus video:
