Nedavno nas je lider Nove Andrija Mandić, u emisiji Načisto, podsjetio kako je krajem 80-ih, "mladi i hrabri univerzitetski profesor" (Momir Bulatović, valjda), uz podršku kako je rekao "heroine" Nade Lazarević rušio komunizam u Crnoj Gori. Ništa kao ova izjava ne simbolizuje teško objašnjivi come back lidera Nove na mjesto zločina. Protesti s kraja 80-ih, na koje se poziva Mandić, otvorili su krug nasilja, pljačke i nepravde, u kome se vrtimo dvije i po decenije. I zbog čega se danas protesti nameću kao jedino rješenje!
Mandićevo pozivanje na to iskustvo paradoksalno je i čudno. Slobo je rahmetli, Mira u azilu, Momir u kafani, Šešelj na zatvorskom dopustu - nema više relevantnog političara koji bi se pozvao na to vrijeme i te junake. Da li je došlo vrijeme da i Srbi u Crnoj Gori dobiju modernog lidera koji će na naracionalniji način zastupati njihove interese?!
Malo je tužno to sa Andrijom Mandićem. Mnogo prije Aleksandra Vučića krenuo je u emancipaciju većinski konzervativnog i tradicionalnog srpskog biračkog tijela, a evo gdje je sada. A gdje njegov nekadašnji brat. Tzv. zapadni saveznici (SAD i EU) se kunu u Vučića, za Andriju niko ne želi da čuje. Još gore - kada ga pomenu, to obično biva u kontekstu pravdanja svoje podrške Đukanovićevom režimu.
Žao mi nekako dođe čak i to što Andrija nije prihvatio ubjeđivanje brata Tome (Nikolića) da uđe u Milov kabinet, iako smo tada takav njegov gest slavili kao herojski. Ako je naš premijer uspio, što parom što pjesmom, da prevede Vučića iz nacionalsocijalizma u kapitalizam, onda bi slična transformacija našeg Andrije, mnogo umjerenijeg od pomenute braće iz Beograda, dala još bolje rezultate. Možda bi bio manje štetan prozapadni Andrija u Milovom mafijaškom zagrljaju, nego nanovo radikalni i antizapadni, u opozicionom rovu.
U odbranu svoje, politički gledano, samoubilačke pozicije, Mandić najčešće poteže narod kojeg pledira da predstavlja. Samo što ne kaže, znate kako su nezgodni ovi moji Srbi, kako da im ja propovijedam međuvjersku toleranciju, EU vrijednosti...
Problem nije u glavama naših Srba, već u glavama njihovih lidera. Zar iskustvo iz Srbije nije poučno. Od kada je, što parom a što pjesmom, Milom i Canetom, duet Vučko & Toma shvatio da je Šešelj prevaziđen političar, njihova priča i politika je išla u pravcu totalne negacije njihovog dotadašnjeg puta. I vojvodske tradicije. Prodali su Šešelja, Karlobag i Viroviticu, Ruse i Kozake, na kraju Kosovo i sve srpske svetinje! Isto biračko tijelo koje ih je deceniju i po podržavalo u mržnji prema drugačijem, masovno je prešlo na nihovu stranu. Vučić je na relativno slobodnim izborima uspio da osvoji više nego što je Milošević ikad uspio da ukrade! Jer svi njegovi izbori, kao i ovi Milovi, bili su krađa i falsifikat.
Mandić sve to vidi, ali se ne pomjera. Osim unazad. Takva pozicija već razara Demokratski front, doživjela je debakl na izborima u Novom i ako se nastavi dovešće do svođenja Nove na bitku za cenzus. Mandić ima pravo da ne vidi kuda ide njegov brod. Ali nema pravo da se ljuti na one koji ga upozoravaju.
Čehov je sestriću koga je podizao rekao: Strog sam prema tebi zato jer te volim. Volim i ja Andrju Mandića i Nebojšu Medojevića, ali moram biti realan. Izgubili su sve tuče sa Đukanovićem - to što su bile u neravnopravnim uslovima ne može da se uzima kao opravdanje baš za sve. Kada su izmolili Lekića da im pomogne, da se uključi i stane na čelo borbe za drugačiju Crnu Goru, izgledalo je da su shvatili da se na stari način ne može. Da treba ići u duboke promjene, vizije, strategije, ciljeve...
Uzdržavali su se dvije godine, a onda se vidjelo da je poziv Lekiću bio neiskren. Nijesu ga zvali da bi mijenjao Crnu Goru, a to znači i njih same, već da bi smijenio Đukanovića a njih doveo na njegovo mjesto. Opet se ponavlja priča iz Srbije, s početka milenijuma, nakon pada Miloševića, kada su zapadnjaci između nacionalsocijalista i krimosa - birali ove druge. To je uostalom i naše iskustvo iz proteklih deceniju i po.
Slučaj Herceg Novog pokazuje da se društvo ipak mijenja. Građanima je dosta istih likova i iste priče. Iako još nije jasno da li je novski Izbor i pravi izbor, ili još jedna DPS ujdurma, samo glasanje je pokazalo da su i Milić i Mandić, i Gojković i Medojević, i Nova i SNP, i PZP i DNP - poraženi. Niko od nih ne pomišlja da se suoči sa tom činjenicom. Zato niko od nih neće odstupiti, već će čekati da im partije odumru. Šteta. Sve je moglo drugačije.
(Monitor)
Bonus video:
