Referendum se nije ohladio, a mi smo došli u regresivnu situaciju da neki elementi u opštini Pljevlja, pod firmom tobožnje brige za zdravlje, odbacuju djelove države. Postoje čestice našeg viševjekovnog sna koje izgleda nisu dovoljno dobre Pljevljacima. Riječ je o nano česticama Crne Gore čiji je jedini grijeh što su sačinjene od sulfata, azota ili koječega. Mogu u sebi imati neorganske jone, šta god to značilo, ali te čestice su sastavni dio Crne Gore i prolaze kroz vazduh pod šifrom PM10.
Nećemo valjda da pravimo problem zbog tragova žive ili cinka. To je crnogorski cink, pa da je od govana. Zašto bismo pljunuli na dio neba na kome ostane malo policikličnih aromatičnih ugljovodinika (PAH). To je crnogorski PAH i ne prihvatam da djeluje na koštanu srž kao što mu zbore. Niti izaziva kancer, a ako izaziva kancer, onda je to domaći kancer, što je unutrašnja stvar Crne Gore. Ako je istina da te nevidljive čestice utiču na srce, nije me briga dok znam da je svaka rana pokraj srca a srčana nasred srca.
Komšije jedva čekaju da se posvađamo, toliko sam ukapirao, ali da ćemo se natezati oko stvari koje nisu dostupne golom oku, nisam slutio. Nano čestice su deset puta manje od promjera vlasi na zulufu premijera Đukanovića. Svađa oko takvih čestica u vazduhu? Ako mene pitate, prava šansa za prodavce magle predvođene kvazievropskim nevladinim organizacijama koje paniče kao da se bliži sudnji dan, a ne Badnji dan. Ne bi me iznenadilo da “evropejci” zabrane da ložimo badnjak, sve od silne brige za naše bronhije. Spreman sam da oprostim Regulativu EK br. 1881 po kojoj više neću smjeti da dimim pršut, ali neka znaju da ću badnjak braniti do zadnje nano partikule.
Priča oko zagađenja u Pljevljima je medijski napumpana, svi to znamo. Zaboravljaju čuvari zdravlja koji briže nad Pljevljacima da je ljudski organizam opremljen sistemom zaštitnih dlačica u nosnoj duplji. Kad udahne, svaki pljevaljski đak zna da sluzokoža ovlaži vazduh i odigra ulogu filtera. Udahni duboko, čitaoče iz Pljevalja, osjeti kako pročišćeni vazduh ulazi u ždrijelo prema početku grkljana. Upravo si udahnuo Crnu Goru. Montenegro u grudima. Je li bilo strašno? Nije.
Preci su se složno klali u ratovima dok patriota današnjice treba da se raspadne od raka. Ili da doživi seriju infrakta i ništa ne lane u svoju odbranu, jer bi dušmani to mogli koristiti za neka nova načertanija. Po mogućnosti, infrakt valja izdržati na nogama, kao himnu. Dva je infrakta na noge izdrža! kaže se danas za domoljuba. Hoću da kažem, od nečega se mora umirati i neće se Pljevljaci istrijebiti preko noći. Mojkovac je nadživio jalovište. Ako malo poraste stopa smrtnosti, ako pluća ne dihtuju, ne znači da su mladi bez šanse. I Če Gevara je bio astmatičar. Patnja i bol su uvijek ljude kalili, udar nađe iskru u kamenu, rekao je vladika Rade, naš najveći sin i umro, od čega? Od pluća. Ima li dostojnije smrti nego umrijeti kao Njegoš - u samrtnom ropcu osjetiš kako je bilo njemu i stopiš se sa svemirom iz perspektive genija.
Znam da će većina Pljevljaka razmišljati na ovaj način. U manjini će ostati šačica plaćenika koja broji dimnjake po varoši. Kad smo stvarali državu, znali smo da će biti izazova. Lako je voljeti Lovćen, ali volimo li ostale vrhove Crne Gore, zapitajmo se, volimo li djeliće domovine, čestice vazduha, pa i one otrovne, ili samo gledamo da se nabucamo lisnatog sira iz Kolašina? Lako je pjevati, ali ako je Crna Gora “kaplja vode” kako pjesnik reče, zašto tu kaplju vode da provjeravamo? Zašto je raščlanjujemo, hlorišemo i testiramo njenu kakvoću. Ovo su samo neka od pitanja koje treba sebi da postave Pljevljaci, jer izgleda da im je sad i voda problem. U pamet se dobro Pljevljaci, postaje sumnjivo to zanovijetanje, danas ne valja trunka u vazduhu, sjutra voda - da možda i naša zemlja nije teška?
Apelujem na strpljenje, uključiće se Vlada. Nije cukar u vodu. Azot monoksid je u vazduhu. Sam po sebi nije bauk. Tek kad udahneš azot monoksid, u krvi se stvori met hemoglobin i sjebe prenos kiseonika, što će reći da ljudski organizam svojom glupom reakcijom pretvara azot monoksid u zlo. Znači, problem je što ljudi dišu. A kad smo locirali problem, na pola smo puta do rješenja.
Sreća da ima mladih biznismena koji se bore za zelenu energiju. Zato neka se ne sprda premijer sa izjavama da se “za 25 godina ne može uraditi što se vjekovima zapuštalo”. Kakav je to rezon jadnika? Šta da je tako cmizdrio Blažo Đukanović, i pri tom ne mislim na četničkog brigadnog generala rođenog 1883. u Lukovu kod Nikšića, nego na Blaža Đukanovića biznismena, rođenog 1988. u Titogradu. Taj nije čekao da napuni 25 godina nego je momački zagrizao posao od 820.000 eura i solarnim pločama pokrio zgradu UN-a. To je duh pobjednika koji je neuhvatljiv u vremenu kao čestica vanadijuma u oblaku iznad Milet bašte.
Uvaženi Blažo Đukanović je živi dokaz da se može za 25 godina, još kako, da se kao student može steći 4,5 ara poslovnog prostora i pokrenuti milionski biznis od ušteđevine. Premijeru kao olakšavajuća okolnost za depresiju kojom me je zgranuo, može biti to što se izrekao na otvaranju psihijatrijskog odjeljenja u Nikšiću. Možda je kucnuo čas da se polupaju sulundari u slavu Sunca i Grahovca i da razmislimo treba li nam za vođu anemična mrcina zagledana u prošlost, ili mlad, zgodan, uspješan biznismen koji zavisi samo od Sunca - neko ko će umjeti ljudski da nas dotuče.
Bonus video:
